Da opozicionim političkim partijama, koje, uoči predstojećih izbora, polako počinju da se grupišu, definišu, zauzimaju pozicije sa kojih planiraju da nastupe pred građane, nije u interesu borba protiv nakaradnih vrednosti, bahatosti i korupcionaških pohoda aktuelne vlasti…

… već prosto preuzimanje pozicija sa kojih mogu da rade vrlo slične i nečasne stvari, jasno je već samim uvidom u pojedince koji se ističu na liderskim pozicijama.

Da li je dovoljno za „bolji“ izbor to što su ovi sada gori od njih samih dok su bili na vlasti, ili to što u svoje redove uključuju, takođe, možda manje istaknute ali, takođe, njima bliske ljude dok su obavljali poslove sa najviših državnih funkcija? Jednostavan i logičan odgovor bio bi – ne.

Ali, ispostaviće vam odmah gomilu argumenata kako ne živimo u društvu privilegija da budemo tako sitničavi i da se moramo opredeliti za neku od postojećih alternativa kako bismo se otarasili ove najgore vlasti koja nas je zadesila, mnogi će reći, u novijoj istoriji. Reći će vam da je aktuelna vlast ne samo gora od one ratno-zločinačke Slobodana Miloševića, već i svake sledeće. Reći će vam i da je ova vlast gora od, recimo, one koja je streljala Zorana Đinđića, odnosno vrednosno i politički pokrivala taj atentat. Za one retko upućene, jasno je odmah da je tu reč o vlasti Vojislava Koštunice. Nastavimo li na toj liniji, reći će vam da je gora od one vlasti koja je odustala od ispitivanja političke pozadine ubistva Zorana Đinđića i stupila u koaliciju sa onom koja je politički i u svakom drugom slučaju, i javno i tajno, slavila to ubistvo. Reč je o vlasti stranke koje je ostala iza ubijenog Đinđića. Razume se, iako ovako velika, to je samo jedna od njenih sramota u nizu drugih.

Bez namere sporenja da su oni koji trenutno obavljaju najviše državne funkcije zapravo bili osovina tih tragičnih kretanja u društvu i da su bili podržavaoci i aktivni sprovoditelji zločinačkih politika kako devedesetih tako i onih sa početka dvehiljaditih, o čemu su na ovom prostoru, mestu zvanom – Beli listić, ispisane hiljade i hiljade rečenica, pitanje šta to ove druge kandiduje da postanu rado viđeno i prihvatljivo rešenje za javni interes i dobro građana Srbije, nemoguće je izbeći.

Druga, kada se poredi sa ubistvima i zataškavanjima, manje važna stvar, ali, takođe, jako bitna – jeste ta što oni nastupaju iz jedne ekonomske i egzistencijalno sasvim drugačije dimenzije u odnosu na građane. Reč je o opozicionim liderima koji su više nego dobro stojeći kada je reč o kvalitetima njihovih pojedinačnih života. Niko od njih ne dolazi iz socijalnog stanja karakterističnog za građane osiromašene tokom devedesetih, a potom dotučene nakon izneverenih očekivanja od petooktobarske revolucije. Čini se da su zapravo sve vreme bili na drugoj strani, ako ne devedesetih, onda u dobu koje je nastupilo potom – a zove se pljačkaškom privatizacijom. Većina se drastično obogatila upravo na toj nesreći i besramno se brani unazad godinama kada se u retkim prilikama dovedu u situaciju da budu javno upitani za poreklo njihovog bogatstva. S druge strane, imamo one opozicione lidere koji nisu na taj način stekli bogatstva, ali jesu stekli politički identitet zasnovan na širenju netolerancije i propagiranju mrziteljske politike.

Konkretnije, kako je moguće pred birače izaći sa kandidatima poput Vuka Jeremića, Dragana Đilasa, Dragana Šutanovca, onih koji ne samo da su se drastično obogatili u godinama tranzicije, već su i propagirali, ili i dalje propagiraju (Jeremić) desničarsku i pokazalo se višestruko pogubnu nacionalističku politiku? Ili, kako je moguće da jedan građanski pokret na čijem je čelu Saša Janković, u svoje prve redove ističe čoveka koji je jedan od ključnih tvoraca omiljene teorije Vojislava Koštunice – teorije „trećeg metka“, koji je navodno ubio Đinđića, umesto Zvezdana Jovanovića i Milorada Ulemeka Legije? Dalje, pred birače izlazi Boško Obradović čiju politiku odlikuju opasne i retrogradne nacionalističke ideje, što se, s obzirom na stepen propalosti usled snažne medijske propagande, može tumačiti kao profitiranje na, takođe, dubokoj ljudskoj nesreći, iako ne ekonomskoj.

Preostaje u ovom nizu ispostavljenih opozicionih opcija, jedan sasvim novi pokret, koji se nije isprljao učešćem, ne samo u vlasti nego u političkom životu, a koji predstavlja, s obzirom na dosadašnji angažman, bez sumnje, istinsku opoziciju aktuelnoj korupcionaškoj i vrednosno ratno-zločinačkoj politici vlasti. Reč je o Inicijativi Ne davimo Beograd, koja, iz gore navedenih razloga, kako se moglo zaključiti na osnovu izjava njihovih predstavnika, ne želi ni sa jednom opcijom u predizborni savez. Koliko će biti uspešna u promovisanju svojih ideja, imajući u vidu medijsku blokadu, odnosno svoje zaoštrene pozicije naspram ostalih opozicionih učesnika u predstojećem predizbornom procesu, preostaje da se vidi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari