Zbog čega se tema o navodnim saznanjima državnih organa Srbije o pripremi terorističkog napada u Crnoj Gori, namerama hapšenja, čak i ubistva premijera te države, što je, prema posrednim tumačenjima, povezano sa ruskim tajnim službama …

… ubrzo preobrazila u saopštavanje saznanja o tome da su tajne službe zapadnih zemalja izvlačile tajne podatke iz policije, što je tema koja zapravo nema nikakve direktne veze sa onim što se, prema tvrdnjama najpre crnogorskih organa, a sada i srpskih, pripremalo kao krajnji ishod u Crnoj Gori.

Otkud se usred dramatičnog govora premijera o tome da su pronađeni nepobitni dokazi da je u Srbiji organizovano ubistvo premijera Crne Gore, pojavio slučaj Savamala i pokušaj, kako je naveo premijer, pakovanja žandarmima da su učesnici u bespravnom rušenju objekata u tom delu grada. Da li je moguće da tema Savamala toliko žulja premijera da ne odoleva da je pomene izvan svakog smisla i kada je reč o ovako katastrofalnim događajima, koji se, prema njegovim tvrdnjama, tiču života i smrti, odnosno pada ili opstanka susedne države.

Mešanje te dve teme – obelodanjivanje činjenica do kojih su, prema tvrdnjama premijera, došli srpski organi – da se u Srbiji planiralo ubistvo Mila Đukanovića i da tu ima „elemenata inostranosti“, s jedne strane, i isticanje saznanja da je srpska policija odavala podatke agentima zapadnih država u vezi sa nečim drugim, a o čemu je javnost zapravo ostala uskraćena – osim ovog slučajno ili namernog izleta premijera o slučaju Savamala – podseća na čuveni princip balansiranja Srbije između istoka i zapada – Rusije i EU i SAD. Korišćenja prilike ili neodolevanje da se izrazi nezadovoljstvo usled mogućeg jednog drugog pritiska i to od strane EU – da se reši slučaj u kojem je država ustuknula i prepustila njenim mračnim silama da obave posao na sebi svojstven način.

Takođe, postoji i drugi aspekt mešanja dve teme koje idu u prilog premijeru i smislu vođenja njegove politike. Izgleda da nije bilo moguće saopštiti javnosti da su ruske tajne službe umešane u planiranje terorističkih napada u Crnoj Gori a ne optužiti istovremeno i tajne službe sa zapada da su izvlačile tajne podatke iz državnih institucija. Kao što nije moguće govoriti o evropskim integracijama a istovremeno ne istaći neprikosnoveno prijateljstvo sa Rusijom. Balans srpske spoljne politike izražava se kako u naklonosti tako i u izražavanju nenaklonosti. Tako je nemoguće optužiti Rusiju za nešto a ne udariti istovremeno po EU. Kao što je nemoguće govoriti pohvalno o EU a ne izražavati još jaču ljubav prema Rusiji.

Mitska priča o nezavisnosti jedne male zemlje, koju premijer gotovo u svakom javnom nastupu ističe u kontekstu sopstvenog dostignuća i tereta koji samopohvalno ponosno nosi, može se tumačiti više kao plašljivost i kukavičluk od jasnog opredeljenja. Jasno je da ovdašnja javnost ne voli da čuje da evropske integracije po svojoj suštini isključuju samostalnost u smislu delimičnog svrstavanja na stranu sa kojom je EU u direktnom sukobu. Jasno je da više voli da gleda svog premijera kako navodno odoleva pritiscima, projektujući sopstvenu snagu i ponos u taj nepostojeći i mitski okvir. Jasno je i da bi, ukoliko bi došlo do ozbiljnog shvatanja evropskih integracija i ispunjavanja tog cilja u punom kapacitetu, što uključuje i pristupanje NATO, ruski „partneri“ pojačali svoju meku i tvrdu moć u Srbiji i pokušali da skrenu te istorijske tokove, dajući instrumente nekim drugim političarima da preokrenu situaciju u smeru njenih geostrateških interesa. Toga se premijer plaši. Zato su, čini se, njegovi ponos i jačina u vođenju te samostalne politike, zapravo odlika kukavičluka.

Na kraju, to je očigledno i kroz poslednji nastup premijera, na toj nedorečenoj, krajnje zbunjujućoj konferenciji za novinare, gde se moglo postaviti pitanje – nije li pomalo nepristojno da se dok je reč o atentatu na premijera druge države, navodno pripreman u vašoj zemlji, tokom vašeg mandata, osvrćete na sopstvenu sudbinu u smislu jadikovanja da će vam sada uslediti napadi i pakovanje afera zbog toga što ste to saopštili javnosti. A šta je saopšteno? To niko sa sigurnošću nije mogao da tvrdi. I to je još jedan dokaz odsustva hrabrosti.

GLOSA *Da li je moguće da tema Savamala toliko žulja premijera da ne odoleva da je pomene izvan svakog smisla i kada je reč o ovako katastrofalnim događajima, koji se, prema njegovim tvrdnjama, tiču života i smrti, odnosno pada ili opstanka susedne države.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari