Da se izrazim terminologijom ljudi posebnog kova – raduje me što u Srbiji kod sve više muškaraca i žena sve više „sazreva svest“ o neophodnosti promene „oligarhijsko-mafijaških struktura društva“…

… kako je to definisao Jovo Bakić u tekstu za novogodišnji broj NIN-a (a ja spisku dodajem i „udbaško-policajnih“) – umesto besmislenih traćenja društvenih energija na manično-depresivna „rušenja“ ovog ili onog tirjanina i dovođenja na vlast novih ili bivših tirjana čija je nepočinstva u međuvremenu izbrisao kolektivni zaborav.

Lepo je na istu temu u jučerašnjem Danasu pisala – tačnije džaba krečila – Snežana Čongradin, koja je beogradsku Euromahalu podsetila na mutne poslove i dane Đilasa – Dragana, ne Milovana, mada ja tu ne vidim neku naročitu razliku, a ako je i ima, onda ide u Milovanovu korist – apsolutno bezidejnog, politički nepismenog, ali za lične unosne poslove ekstremno nadarenog, aparatčika i tehnokrate koji je, samo zato što je – garantujem iz najčistijeg idealizma – stisnuo muda da izađe na crtu kandidatu Ace Srbina, prekonoć postao uzdanica i nada „pristojne“, je li, Srbije, koja je – koliko juče – na Đidovu glavu osipala drvlje. Kamenje i užareno (ali kilavo) ugljevlje.

Ova godina je, Bogu hvala, na izmaku, sutra vam sleduje novogodišnja poslanica, pa da podvučemo crtu, a vi sad počujte šta vam kaže Uncle Bas i ako možete nešto utuvite. Ponavljam po stoti put: Vladavina Ace Srbina D.O.O. nije nikakav presedan, nikakva istorijska nepravda, nego je vekovno pravilo i jedino moguće ishodište istorijske nužnosti, samo što su loše pravilo i još lošija nužnost u Acinoj eri ogoljeni do kraja, tako da se Srbija pokazala bez (raznobojnih) pokladnih maski, onakva kakva je u stvari od nastanka i bila, kao društvo – bolje reći ljudsko mačje jebalište – koje nikada nije znalo (niti sada zna) šta hoće, ali koje to hoće odmah i koje – ukoliko mu trenutni Alfa Vožd momentalno ne obezbedi to što hoće – počinje da mrzi Alfa Vožda i arlaukanjem (ponekad i atentatom i revolucijom) na njegovo mesto dovodi novog (često i prethodnog), nazovimo ga Beta Vožda koga hoće samo zato što onog prethodnog neće.

Koliko me sazrevanje (pojedinačnih i sporadičnih) svesti o dubini ćorsokaka u koji smo zapali raduje, toliko me sneveseljava zanemarljivost verovatnoće da bi se goreopisani politički sistem mogao demontirati i biti zamenjen novim društvenim dogovorom utemeljenom na nasleđu evropske političke filozofije, a ne na pseudomitološkim halucinacijama, bulažnjenjima i pratećim lopovlucima. Pokušao je to, relativno nedavno, Zoran Đinđić pa je – posle nekoliko generalnih proba izvedenih pred očima čitave srpske javnosti – streljan usred prestonice, da bi ga u megasprovodu masovno „ožalili“ tihi saučesnici u njegovom ubistvu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Vitomir Odustani od odgovora