Danas ( u petak sabajle) Srbija s nadom i strepnjom očekuje dva događaja od nacionalnoistorijskog značaja: 1. SNS-ov masovni kontrapanađur pred Domom Narodne skupštine – čiji je strateški cilj da „potcrta“ nemasovnost prošlosubotnjeg opozicionog panađura – i 2. svečano puštanje u rad Đidove Stranke slobode i pravde.
Serije opozicionih panađura i „pozicionih“ kontrapanađura je pokazala da oba na krvi nož zavađena politička menadžmenta operišu isključivo sa masom – tačnije beslovesnom biomasaom – a da ne daju pet sitnih para na konkretne. žive građane. Ništa novo. Tako se to u Srbiji odvajkada radi. Ali nešto ipak počinje da krcka i škripi u toj razrađenoj mašineriji.
Građani, naime, pokazuju sve manje spremnosti da budu neplaćeni statisti u seljačkim igrama sabornosti; oni protivvučićevski sve otvorenijom i nedvosmislenijom netrpeljivošću glede vodećih saveznika za Srbiju, vučićevski pak još nisu otišli tako daleko, ali se po izrazima njihovih lica na skupovima „Za budućnost Srbije“ – vrlo sličnim izrazu lica V.V. Putina na onoj kišovitoj paradi – može zaključiti da je populizmu odzvonilo.
Eto razloga zašto ni Vučić ni kandidati za sledećeg Vučića naprosto ne znaju kud udaraju. Osećaju da gube tlo pod nogama. Vučić, recimo, dobro zna – nije on glup – da će na njegov jučerašnji kontrapanađur doći (to jest biti privedeno ) stotinak hiljada ljudi, ali da nezadovoljnika njegovom vlašću ima bar dvostruko više od onih koji će mu na sledećim izborima dati glas i za uzvrat dobiti sendvič i desni opanak.
Istor tako njegovi oponenti, Trijumviri Fantastikus, dobro znaju da ih niko na protestima – osim familija, posluge i onih koje potplate – ne jebe 2% . Sa druge strane, četvoromesečni protesti već daju opipljive rezultate. Nisu oni spektakularni – pogotovo nisu u skladu sa očekivanjima trijumvira – ali Vučić & Co sve više prelaze u defanzivu, sve su spremniji (prisiljeniji) na ustupke, ali bilo bi ekstremno pogrešno sve to pripisati opozicionom delovanju – iako trijumviri pokušavaju da to upišu na svoj raboš – ne popušta, tutumraci, Vučić pod pritiskom Đida, Guzijana i Boškića, pa čak ni protestanata, nego pod pritiskom istorijske nužnosti.
Prostonarodnim jezikom rečeno – istoriji i stvarnosti pun je Sebastijan Kurtz „politike“ zasnovane na seljačkoj metafizici i podnaredničkom lopovluku. Stvarnost i istorija to jednostavno više neće da trpe (Srbi bi i dalje trpeli) i zato Vučića i trijumvire razotkrivaju u svoj njihovoj psihodeličnoj nestvarnosti.
Ali uvek ima ono kobno „ali“ koje noću davi kokoške. To što će se pretpolitički sistem laganja, mašćenja i huškanja n krvoproliće skorih dana raspasti, ne znači da će na njegovim ruševinama biti izgrađen neki funkcionalniji. Istorija nije građevinsko preduzeće. Ona samo raščisti teren. Sami ćete morati da zavrnete rukave.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.