Petnaestak minuta nakon početka intervjua, čim su krugovi dvojke, opozicija serbska, opozicijina rodbina i simpatizeri shvatili da Brankica Stanković uopšte ne pokazuje nameru da ispičkara „Acu Srbina“…

… da mu pajserom prospe mozak, da se popiša na njegov leš i da na kraju u studio pozove opozicioni revolucionarni komitet da preuzme vlast, gorepomenuti krugovi, gospoda i simpatizeri zapali su u teško uninije, a potom u stravičan amok.

Bujica pravednog društvenomrežnog gneva momentalno se sručila na glavu – ali ne Vučićevu, kako ste možda u naivnosti očekivali – nego na glavu Brankice Stanković – „otrovne kao zmija, prodane duše, izdajnice demokratije, sopstvene novinarske biografije“ i… svega ostalog, da ne dužim. Ja taj intervju nisam gledao, a na pitanje zašto onda na podobije penzionisanih zastavnika koji su po mesnim zajednicama oštro kritikovali filmove koje nisu gledali o tome pišem, odgovaram da sam rečeni intervju gledao davno, doduše ne na TV, nego u kristalnoj kugli. Ono u prošli petak je bila repriza. Biće ih još. Dok u jednom momentu ne bude više ničega.

Gnevni e-glasovi „demokratske i građanske“ Srbije te su se večeri stopili sa isto tako gnevnim glasovima Srbijine „nacionalističke i patriotske“ polovine. Prvima je Brankica bila nedovoljno oštra, drugima, pak, isuviše kritična, ali – viđi vraga – krajnji umetnički dojam je bio savršena harmonija društvenog rasula, koja me je po ko zna koji put učvrstila u osnovanoj sumnji da u stvari postoji samo jedna Srbija koja se – kao što se deca dele na kauboje i indijance da bi se igrala – deli na „prvu“ i „drugu“, na „patriotsku“ i „demokratsku“, da bi se uzajamno mrzela.

Ali pazite sad vamo! Ne treba dizati preteranu poviku na mržnju. Da nije nje – kada bi je neka Dobra Vila čarobnim štapićem uklonila. – Srbija bi se momentalno raspala, zato što je Srbija nastala i sve ovo vreme pretrajavala motivisana od strane raznoraznih država Srbija brižljivo negovanim mržnjama – najpre prema Turcima, potom prema Obrenovićima/Karađorđevićima, pa prema Austrougarskoj, Nemačkoj i na kraju prema Hrvatima, Muslimanima i Albancima, Briselu, NATO paktu, zapadu uopšte. Budući da su neki objekti mržnje u međuvremenu nestali sa lica sveta, da su se neki (Turska, recimo) pretvorili u prijatelje, da se nekima može samo pljunuti pod prozor, dok su se ostali – u granicama njihovih skromnih mogućnosti – našli izvan domašaja srpskih omraza, srpska se mržnja vratila na mesto sa koga je odaslana u okolni svet – u Srbiju i sada tu cveta u stotinama otrovnih cvetova. Znate kako kaže „naš narod“ – što se grbo rodi, to vreme ne ispravi. Možda bi vreme ponešto i ispravilo da se grbavci tom grbom ne ponose i da ne misle da je ta grba Mont Everest.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Dragan V Odustani od odgovora