Naša današnja kolumna je sequel istoimene kolumne publicirane još za JexS-ovog vakta koja sada – budući da se endookupator u međuvremenu promenio – izlazi u dopunjenom i proširenom izdanju.

Lansirajući pojam „endookupacija“, ovde često pominjani meštar Pol Virilio nije imao na umu sirotinjske imperije poput Srbije, naprotiv, mislio je na visokorazvijene zemlje, to jest na polutajne interesne zajednice tehnologa (u najširem značenju te reči) i sofistikovanih lopuža koje raznoraznim prevarama i muljavinama ubiraju astronomske profite, ne dajući ni pet para na to što njihova rabota razara države i društva na čijim grbačama luksuzno parazitiraju.

Ali što reko onaj jučerašnji radio-devojčurak – pattern je potpuno isti svejedno da li se glavni štab endookupacije nalazio na Wall Streetu ili u pustolini na Andrićevom vencu, a taj, da kažemo, obrazac jeste shvatanje prigrabljene društvene i državne moći kao ratnog plena, a ne kao alata za unapređenje društva. Kaže nadalje Virilio da su najplodniji tereni za endookupacije (svih boja) ili društva visoke tehnologizovanosti, a niske politizovanosti – kakvo je, npr, Amerika – ili društva niske tehnologizovanosti, a visoke politizovanosti, kakvo je Srbija.

Otuda je vlažni san svih (niskotehnoloških) endookupatora – a istovremeno i njihova „izborna“ baza – što veći broj zazjavala, mufljuza, besposličara, ali i doktora vajnih nauka i akademika, koji pored lampeka, ispred zadružnih prodavnica, po televizijama, tviterima i blogovima ispravljaju istorijske nepravde i bistre geopolitičke teme. Takvima je – ako razumete šta govorim – najlakše baciti kosku i uvaliti muda umesto bubrega.

Na ovom svetu ne postoji država i društvo koje u jednom trenutku svog dijalektičkog razvoja nije bilo žrtva endookupacije, ali, sa izuzetkom Srbije, teško da postoji – bar u Evropi – država i društvo koje je čitavu svoju noviju istoriju provelo pod endookupacijama. Znate priču: prigrabe vlast Obrenovići, Karađorđevići (i karađorđevićevci) bivaju proterivani – ponekad bogme i umlaćivani – i masovno otpuštani, a na njihova upražnjena mesta jurne stampedo obrenovićevaca. Potom se na vlast vrate karađorđevićevci pa se istorija „ponovi“ obrenovićevcima. I tako svi nalete na nož po nekoliko puta, kao u onom drevnom vicu, dok se jednoga lepog dana ne pojave komunisti i onda manje-više svi nalete na nož. Ostatka priče se valjda sećate, da se ne ponavljamo. I – šta? Kad podvučeš crtu – u konačnom obračunu svi na gubitku, mnogi i bez glava, a ponajviše stadala (i strada) sirotinja raja. Šta ja kažem na to? Šta mislim? Može li na vlast doći neko ko će prekinuti beskonačnu negativnu spiralu propadanja. Mislim da može! Zvaće se Veliki Šumar.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Sotir Karabiberović Odustani od odgovora