Sećate li se onog drevnog radikalskog prote koji je u skupštini Knjažestva Serbskog izmamio ovacije ondašnjih esenesovaca (svih boja) izjavom da „mi, Srbi, nismo gramzivi kao Izrailjevo pleme i da nama, sledstveno, pare nisu potrebne“.

Ako se sećate, nemojte istrčati pred rudu, pa pomisliti da je prota bio neki lupadžija tipa današnjih poslanika, iako je u suštini bio. O, ne. Modernim rečnikom – prota je bio mainstream, samo je trogatelnijim, pseudobiblijskim tonom govorio ono što je mnogo suvoparnije pisalo u programu njegove partaje.

Ako me pitate šta je pisalo u tom partajnom programu, mogu vam ukratko prepričati, ali držim da je mnogo uputnije da pogledate šta se radi u Srbiji i ostalim srpskim zemljama, da biste na delu videli ono što je bilo (i ostalo) u reči. Dakle ovako: Kao narodu nadasve neiskvarenom, Srbima nisu potrebne ustanove dibidus istrulelog Zapada, tim pre što imaju ustanovu koju niko nemade, to jest – idiličnu seosku zadrugu, koja je, uzgred rečeno, još u protino vreme uveliko bila u terminalnoj fazi nestajala sa lica sveta.

Ako se nešto i prihvatalo sa trulog Zapada, onda se to obavezno moralo posrbiti i prilagoditi srpskim posebnostima, pa tako, recimo, čak ni Stojan Novaković, zacelo jedan od najumnijih Srba svih vremena, nije odoleo trendu, nego je kršteno ime Kosta posrbio u – Stojan. Kao što je to pre njega učinio rodonačelnik srpske poezije, Branko Radičević, koji se pre posrbljavanja zvao Aleksije.

Ostala „strana“ imena – ili previše ukorenjena u „našem narodu“ ili ona za koja se nije našao prevodilac – jednostavno su imala biti smatrana srpskim i tako je to ostalo do jednog dana u relativno skoroj prošlosti u kome je moj školski drug (ime i broj lične karte poznati redakciju) ušao u moju bajinobaštansku kafanicu s namerom da počasti društvo povodom rođenja njegovog (tada prvog) unuka, bilo ih je docnije još, sin i snajka su, slava Bogu, ozbiljno shvatali Smajlovićkine i patrijarhove natalitetske vapaje ili su – pre će biti – voleli decu.

Moja malenkost – da prosti Cane – po prirodi nije partybreaker, ali tog je dana (nenamerno) pokvarila svečarsko raspoloženje. Evo i kako. U neko doba upitah novopečenog dedu kako mu se zove unuk, a deda – sav značajan što su mu sin i snajka ukazali čast da unuku da ime – ponosno reče da ga je nazvao „starim srpskim imenom Lazar“. Demon sitničavosti me navrati da reagujem kao podmafozni komentator, pa školskom drugu sasvim nezlobivo skrenuh pažnju da je Lazar staro jevrejsko, a ne srpsko ime, na šta mi drug reče da lupam i kao kontraargument mi na nos nabi – srpskog cara Lazara. Ni ja se, međutim, nisam predavao, pa upitah dedu kako se zvao svat koga je Isus podigao iz mrtvih. Deda momentalno povika – kelner, račun – i ode da potraži kafanu u kojoj će Lazar biti srpsko ime.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Famozno Odustani od odgovora