Budući da ja, za razliku od Ljušića i njegovih „svedoka“, ne verujem u kismet, još manje u nekakvo istorijsko prokletstvo, a ponajmanje u svetsku zaveru protiv Srba, ja sam – i to ne u romanima, nego u nefikcionalnim tekstovima i javnim nastupima…

… (bez ikakve namere da se obračunavam s „intelektualcima, u ovom slučaju istoričarima“ koji misle drugačije od mene, jer mene uopšte ne interesuje kako oni misle), „plasirao“ – ne kako to Ljušić kaže, „moje ideje“, nego vrlo racionalnu „ideju“, poteklu iz hrišćanske religije, koja ljude (sledstveno i narode) poučava da uzroke svih zala koja ih snalaze traže u samima sebi, što bi u jednoj nominalno hrišćanskoj zemlji trebalo da bude legitimno mišljenje. Kao i svako drugo, uostalom.

Ali, naš ego-trip istorik očigledno ne misli tako.

Govorio jesam, a takođe i pisao – i uopšte nisam bio jedini koji tako govori i piše – da je slepa ulica u kojoj se savremena Srbija zaglavila posledica serije u punoj slobodi i pri (relativno) čistoj svesti donesenih pogrešnih odluka i izbora u prošlosti, da naš usud nije proistekao iz istorijskog determinizma, nego iz naopakog poimanja nacije i istorije, za koje se u XIX veku može pronaći razložno opravdanje, ali koje je docnije moglo biti ispravljeno i za čije je ispravljanje bilo i vremena i prilika, ali su srpske – kako ih Latinka Perović naziva – dominantne elite uvek pronalazile način – po pravilu nasilan – da srpski narod spreče da se iz mitomanskog polumraka uzdigne u visine istorijske nacije i da postane zajednica slobodnih ljudi, a ne sumorna kolonija srpskih višećelijskih organizama.

„Šta je nacija?“ – pitao se svojevremeno nacionalno vrlo svesni Herder. „Veliki, neoplemenjeni vrt pun bilja i korova. Ko bi se zauzeo za to zbirno mesto budalaština i grešaka, kao i osobenosti i vrlina bez razlike“ i lomio koplja protiv druge nacije? Hajde da koliko možemo doprinesemo časti nacije; treba i da je branimo tamo gde joj se nanese nepravda… ali hvaliti je ex profess smatram težnjom za ličnom, ne nacionalnom slavom.“ Suprotno Herderu, a saglasno Zoranu Đinđiću, srpsko društvo i njegova elita su valjda jedini u Evropi koji – umesto da ga čupaju – u svom vrtu navodnjavaju, neguju i zalivaju korov, i koji – umesto da rade na afirmaciji visoke kulture – budalaštine i greške proglašavaju vrhuncem srpske duhovnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Zivcana Odustani od odgovora