Rekosmo juče da ćemo zadugo – a možda i zauvek – moći da biramo samo između Vučića i Belog Preletačevića, pa je, držim, red da objasnim šta sam time mislio, a svakako nisam mislio da će se rečena dvojica u nedogled smenjivati na vlasti.

Mislio sam, zapravo, na dva dominantna dizajna javnog ponašanja jednom od kojih se svako ko u Srbiji planira da napravi bilo kakvu karijeru mora prikloniti.

Prvi društveno poželjan javni dizajn – koji Vučić nije izmislio, ali ga je doveo do paroksizma – podrazumeva apsolutizaciju i psihotizaciju relativnih stvari i pojava, danonoćnu mobilizaciju narodnih masa za borbu neprestanu protiv – čega? – bilo čega, uvek se nešto nađe, i raspirivanje atmosfere samrtne ozbiljnosti koja često završi ako ne baš u nečijoj smrti, a ono u lakrdiji, kao onomad kad su Vučićevi klo(v)novi svog šefa predstavili kao goloruku Stojanku majku Knežopoljku na koju je nasrnulo deset protivkandidata.

Drugi javni dizajn – koji, takođe, nije izum Belog Preletaćeviča, naoko je kritičkog duha, „opozicion“, „antiprotivan“ i štatijaznam šta sve ne, ali je u suštini samo druga strana istog lažnog novčića i sastoji se u banalizaciji, relativizaciji, omalovažavanju, i uvaljivanju u blato i sprdnji sa svim, svakim i svačim. Osim Preletačevića, u tu grupu spadaju, mada, garant, ne misle tako, i takozvani „beli listići, ali, bogme, i poneki akademik – Matija Bećković, na primer – koji već godinama na vrlo ozbiljne teme ispaljuje sublesaste apoftegme tipa – „crnogorski jezik je jedini jezik koji se govori na srpskom“.

A šta sve to znači „na terenu“, kakve su političke posledice, odmah ću da vam kažem – ili samodržavlje ili rasulo, ili kasarna ili pijana balkanska krčma, a najčešće kombinacija jednog i drugog. A da se ljuto vara svako ko misli da bi osvajanje vlasti od strane nekog dobrog čoveka (ili grupe dobrih ljudi) u takvom ambijentu donelo boljitak – osim neuspeha petooktobarskih „promena – uverila su nas i dvojica glavnih protivkandidata, Janković i Jeremić koji su Vučićevu posetu Angeli Merkel prokomentarisali kao „izdaju nacionalnih interesa“ i „veleizdaju“.

U čemu je onda, moliću, suštinska razlika između njih i radikala i SNS-a, ako se – bez obzira što to čine iz čistog oportunizma – kreću u sada već potpuno bezvazdušnom prostoru lažne mitologije, pokvarenjačke orijentalne zaumnosti i seljačkog lukavstva onog već legendarnog žandara koji se omastio Crve Ban tako što je muža jebene stranke (snaše) nabedio da je psovao kralja. Ne da tavorimo, doslovno se već gušimo, pod terorom okamenjene neautentičnosti, pretvaranja, laganja, mašćenja i verovatno nije daleko dan kada ćemo se sa nostalgijom sećati vremena Vučićeve tiranije i zažaliti što Preletačevićevu sarmu nismo probali.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari