Na redovnoj godišnjoj turneji po ex-yu republičicama haška mečka je ovih dana zaigrala i u Hrvatskoj, koja je onomad onoliko seirila zbog osude Mladića na doživotnu robiju, a koja je uoči izricanja presude hrvatskim ratnim nepočiniteljima zapala u teško uninije i ibretenije sa elementima akutnog amoka.

Ista priča kao i ovde. Ko biva… „nisu to ratni zločinci, samo su branili svoj narod, to su heroji“ …znate već, da ne obnavljamo gradivo koje nikada nismo ni naučili niti ćemo – kako stvari stoje i u kom pravcu idu – ikada naučiti.

Završnica haškog „grdnog sudilišta“ pokazala je da vrlo stvarna tragedija koju izazovu cirkuzanti i lakrdijaši neminovno završava u lakrdijaštvu i cirkuzantstvu, a u najrecentnijem slučaju javnog ispijanja otrova generala Praljka i kao provincijalna operetska melodrama sa smrtnim ishodom odigrana pred očima čitavog sveta, koji u trenutnoj fazi svog dijalektičkog razvoja jedva da je išta bolji od crnih balkanskih ovaca kojima sudi. Ja, međutim, i dalje stojim na stanovištu da su Mladić, Praljak & Co, da ne nabrajam poimence, najobičniji „pucači“, a da pravi krivci nikada neće – niti mogu biti – privedeni pravdi zato što je tu krivicu na prvi pogled lako, a u stvari nemoguće personalizovati.

Priče o zlom Hitleru (ili u našem slučaju Miloševiću) koji se pojavljuju niotkuda i zavode na stranputicu kulturne i vredne Nemce i dobre i gostoljubive Srbe jesu međunarodno verifikovane zvanične verzije, ali (bar meni) u njima nešto jezivo škripi, isto kao što (u datom slučaju sublesasto) škripi priča da je Miloševića stvorio famozni Memorandum SANU – koji ovih dana svečano proslavlja tridesetogodišnjicu.

Ja Memorandum nikada nisam pročitao, nisam to učinio ni u njegovim najfamoznijim danima – a tek ga sada ne nameravam čitati – ali ću ga na podobije penzionisanih zastavnika iz drevnih mesnih zajednica tako nepročitanog kritikovati zato što (po čuvenju, iz viđenja) znam personae dramatis koje su ga sklepale, sledstveno čemu sam apsolutno siguran da iz tih pera nije moglo izaći ništa osim visokoparne dosade, pompezne tupoumnosti i želje memorandumskih klepaca da se na mala vrata uguraju u istoriju, za koju – kako je to postavio pokojni Jaša – „nisu imali visinu“, a ipak su se u nju ugurali, kao što su se na velika vrata ugurali u SANU, instituciju kojoj sam vaktile toplo savetovao da sledi primer Vojske Srbije – koja je zbog uvažavanja nesrpskog sastava izbacila ono „srpska“ – i da se preimenuje u Akademija nauka i umetnosti Srbije – skraćeno ANUS. Nesuđeni ANUS je međuvremenu parcijalno (i površno) demilitarizovana, ali se kako vidim ponovo vraća aktivnostima koje je Domanović opisao mnogo bolje od moje malenkosti, pa ću se umesto opisivanja zadovoljiti predlogom da SANU organizuje naučni skup na temu – zašto majmun drži Crven Ban u supi. Tu se krije naš problem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na bratsko pleme Odustani od odgovora