Olaka konjica 1

Čitam prekjuče – i ne verujem očima – blagu vest da je popečitelj vojinstva serbskog, Aleksandar II Vulin, blagoizvoleo doneti ferman o osnivanju konjičkog, dal voda, dal eskadrona, vrag bi ga znao, kao što samo vrag zna koji će Crven Ban Vojsci Srbije konjica.

Možda ćete se iznenaditi, ali za razliku od Vulina, moja ništavnost zna ponešto o konjici, a to što zna je naučila dok je služila vojsku u blaženopočivšoj JNA. Nemojte sad trčite pred rudu, vojsku nisam služio u lakoj konjici (iako sam se ponekad osećao kao konj), u to vreme (1975/6) konjice u JNA odavno nije bilo, a kako sam naučio to što sam naučio, to je tema naše današnje kolumne.

Elem, u JNA sam nekoliko puta imao čast i obavezu da provedem sedam dana na straži. Samo „cepanje“ straže, naročito, kad si mlad, mačiji je kašalj, ali je tokom tih sedam dana dosada veliki problem, pa je jugoslovensko vojinstvo taj problem rešavalo i dosadu stražarske službe ublažavalo čtenijem takozvanih X-100 romana, koji se vo vremja ono nisu zvali „bestseleri“, nego su se prodavali na trafikama.

Tokom jedne od stražarskih službi za tri dana pročitah sve X-100 romane koji su bili dostupni u stražari – brzo se to čitalo – i suočih se sa problemom – šta sad. Problem je rešilo neko prastaro, posleratno Pravilo službe koje se onako ofucano i raskupusano vuklo po stražari. Nisam se, međutim, pokajao što sam posegao za tom duše(ne)korisnim štivom, jer sam u njemu naišao na odeljak „Pravilo štalske službe“, zahvaljujući kome sam se dva-tri dana – zajedno sa kostražarima kojima sam povremeno naglas čitao neke odlomke – slatko smejao, ponekad i grohotom.

U Pravilu štalske službe je, onim zbog prevelike ozbiljnosti i rogobatnosti samim po sebi smehotresnim vojnobirokratskim stilom, propisivano – i to do u tančine – kako i kojim postupcima štalski dežurni, kad primeti da se konju prikenjalo, treba pravovremeno da konju pod dupe poturi lopatu i kako konju posle da obriše dupe, a da se kljusina ne ritne i ne razbije mu glavu. Bilo je u tom pravilu još čuda i pokora, ali davno to beše, mnogo toga se zaboravilo, sećam se ipak da sam bio zahvalan JNA što se motorizovala i konjicu poslala u ropotarnicu istorije.

Kao što napred ustanovismo, Vulin će sada konjicu izvaditi iz ropotarnice, pa će kad konjica „zaživi“, mladi regruti imati čast, ali i obavezu, da rade ono što su radili njihovi pradedovi – da poturaju lopate pod konjska dupeta, da im posle brišu dupeta, da im menjaju i polažu slamu i još mnogo, mnogo toga predviđenog Pravilom štalske službe.

Sad ponavljam pitanje šta će konjica Vojsci Srbije, a ponavljam i odgovor: ne treba joj ni za Crven Ban. Ali ne treba ni sumnjati da će majka konjičke invencije, Vulin, ispresti neku tugaljivu priču o srpskoj tradiciji i upotrebljivosti konjice za borbu protiv kentaura, recimo. I zato Vulinu predlažem da ipak malčice odstupi od tradicije i da novoosnovani rod ne nazove „laka konjica“, nego „teško konjstvo“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari