Verovatno ste primetili da juče, na dan petog oktobra, po prvi put u istoriji petih oktobara Famozno nije bilo posvećeno lamentacijama, analizama, jadikovkama i smatranjima na temu a da zašto – kad je sve onako lepo počelo – nije osvanuo i šesti oktobar.

Da li to znači da sam razočaran? Donekle – da, ali kako vreme prolazi sve sam to manje. Bio sam mnogo razočaraniji na dan šestog oktobra 2001, 2002″ sve do 2012, sve, dakle, dok je bilo makar tračka nade da će se postpetooktobarske garniture latiti posla koji su obećali da će uraditi.

Nije da nije bilo nekih pokušaja, a najviše ih je bilo dok Zoran Đinđić nije javno pogubljen kao primer svima onima koji bi se (eventualno) mogli drznuti da poremete vekovni mir beogradskog slavskog pojasa i krugova dvojke. Pomenuti pojas i krugovi Đinđiću su prebacivali sklonost prečicama i zaobilaženju institucija, a upravo je to bilo ono najbolje što je radio. Đinđić je dobro znao da su srpske institucije puke makete, kartonska scenografija orijentalnog pozorišta senki, biblijski „stari mehovi“ kroz koje – ma koliko ga nalivao – istekne svako „novo vino“; trebalo je napraviti nove mehove – neki su koraci bili i preduzeti – ali se brzo pokazalo da ni petooktobarsko vino u suštini i nije bilo tako novo i da većina petooktobarskih glavešina – čast izuzecima – boluje od istih bolesti kao i svrgnuta vlastela, s tom razlikom što su umesto „druže“ govorili „gospodine“, lepše vezivali čvor na kravati, što nisu ubijali političke protivnike i nisu kenjali po dvorištu (bar ne po danu).

Da li rečeno znači da smo mi zemlja pokvarenjaka i da je u Srbiji potpuno svejedno ko obnaša vlast? Da! Upravo to znači! Ali to, opet, ne znači da smo pokvareniji i gluplji od ostatka sveta, to samo znači da u toku dva veka samostalnosti nismo uspeli da izgradimo institucionalne i pravne mehanizme koje ograničavaju (i kažnjavaju) pokvarenjaštvo, nasleđeno, inače, od Adama i zajedničko čitavom ljudskom rodu.

Hoću da kažem da uzrok naših vekovnih posrtanja nije manjkavost intelekta nego slabost volje, proistekla iz zablude (koja se prenosi s kolena na koleno) da je naš, srpski Adam, bolji od Adama iz Postanja, da Srbija i Srbi – samim tim što postoje – zaslužuju sve što im treba i što im padne na pamet i da to što im treba i što im pada na pamet treba da padne s neba.

Tako je bilo od početaka Srbije, a tako je bilo i posle petog oktobra dvehiljadite kada se – delom iz lenjosti, delom iz niskih pobuda – poverovalo da će rušenje Miloševićeve vlasti automatski doneti uspostavljanje demokratskog poretka, što se, naravno, nije dogodilo i što se – kako stvari stoje – neće dogoditi već do petog oktobra trihiljadite godine, kada će nam istorija ponovo dati šansu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Djordje Odustani od odgovora