Siguran sam da mnogobrojne dramaturške brljotine i manjkavosti Blade Runnera 2049 – u čija se nabrajanje juče nisam upuštao naprosto zato što ih je previše – uopšte ne proističu iz neveštine autorske ekipe, nego da proizilaze iz shvatljive (ali za umetnost pogubne) namere producenata da namlate velike pare…

… a to je danas nemoguća misija ukoliko napraviš film koji ima glavu, rep, autorski pečat i naravoučenije. Da ne dužim – pošto danas više niko – ili bar niko vredan pomena – ne puši, a svi povazdan zure u smartfone, filmadžije više ne žive u strahu od nikotinske krize gledalaca, a još manje strepe od mogućnosti da bi neko iz cenjenog publikuma mogao opaziti povelike rupetine u filmskoj priči. What you see is what you get. Koga briga šta se radilo i pričalo u prethodnoj sceni!

Nije tako samo na filmu. Živimo i izvan cineplexa u dobu trenutačnosti (davno ga je najavio metr Virilio) u kome događaji ne proističu iz prethodnih, nego se događaju zato da bi prethodne izbrisali iz pamćenja. Budući da – uprkos dirljivim naporima gospođice Brnabićeve – digitalizacija u Srbiji još nije uzela maha, neki bi naivčina mogao pomisliti (neki su, vaktile i pomišljali) da smo zahvaljujući komparativnim prednostima naše zaostalosti pošteđeni zala trenutačnosti, ali naivčina (po običaju) ne bi bio u pravu jer su pomenuta zla u zemljama Trećeg informatičkog sveta u materijalnom smislu višestruko gora, a u estetskom praktično nepodnošljiva.

Kad smo se već dotakli ove škakljive teme, setite se da je moja malenkost svojevremeno uočila – i o tome obavestila javnost – frapantnu sličnost između istaknutih esenesovaca, njihovih kolaboranata i replikanata. Učinilo mi se, štaviše, da su esenesanti (nazovimo ih tako) u stvari još replikantniji od replikanata, koji – bar oni iz Skotovog Blade Runnera – raspolažu sa mnogo više individualnosti od esenesanata, ne mislim tu samo na neuporedivo viši stepen „idejnog i nacionalnog jedinstva“ i svesti o posebnosti među esenesovcima nego i na svakodnevni stajling, govor i ponašanje.

Pa tako, recimo, JSP Vučić skine kravatu – svi esenesanti poskidaju kravate, obuče se JSP sportski (sako i farmerke), svi funkcioneri oblače farmerke, ubaci JSP neku gromopucatelnu dubaru u javnost, svi je visoki esenesanti stanu ponavljati kao papagaji, samo se premijerka, Ana Brnabićeva, junakinja naše današnje i sutrašnje kolumne, drži svog, ruku na srce, decentnog dres koda, koji je ujedno i krajnja granica njenih „posebnosti“ i njenog individualizma jer kad progovori – a progovara sve češće – govori isto, čak i istim pompeznim, zagrobno-svečanim tonom, kao, recimo, Gašić, Stefanović, Selaković ili Vulin. Tema naše današnje kolumne trebalo je da bude Brnabićkina kruševačka govorancija o bezobalnoj slobodi štampe u Srbiji, ali sam, teoretišući i kopajući zamku realnosti, sam u nju upao i ostao bez karaktera.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Lina Lena Odustani od odgovora