Bilo je „više nego“ predvidivo da će polihistorik serbski, zovomi Radoš Ljušić, načuketati gnevni (i obimni) osvrt na nekoliko odlomaka iz knjige „Atlas pseudomitologije“ zaverenički objavljivanih proteklih dana u Danasu.

Knjiga još nije izašla iz štampe, ali ne sumnjam da će je Ljušić, sledeći tradiciju, pomno pročitati, a što ću i ja slediti tradiciju i nastaviti da ne čitam Ljušićeve seminarske radove i seruckanja po golubijim glavama.

Takođe je bilo predvidivo da će Ljušićev utuk na mini serijal u „Famoznom“ biti smehotresniji, frapantno gluplji i – evo pravog izraza – podnaredničkiji (mada se činilo da je to nemoguće) od njegove pros(t)rane „kritike“ romana „Početak bune protiv dahija“. Neprejebiv, Ljušić se odmah dao u raskrinkavanje mojih laži, pa je naučno dokazao da ja nisam „ranom zorom odjurio do knjižare da kupim Letopis Matice srpske“, nego da sam inkrimnisani tekst pronašao na sajtu NSPM, što je, u faktografskom smislu, tačno, jer na ovom svetu ne postoji budala – a pogotovo to nisam ja – koja bi poranila da kupi Ljušićeva časopisna proseravanja. Nema za to ni potrebe. Isplivaju ona na površinu, kao što to čine i njihova metabolička braća.

Ljušić naprosto neće da uoči razliku između pisanja proze i pisanja doušničkog izveštaja, pa bi se – faktoljubac kakav je – isto tako zdravo uzibretio da sam napisao da sam njegovu e-škrabotinu pronašao u rukopisu nađenom u Saragosi ili (ovo bi, fakat, bilo realističnije) odštampanu na rolni toalet papira. Napisavši „neće da uoči“ hteo sam da kažem da je Ljušić tehnički u stanju da uoči tu razliku, ali misli da nema računa, u kome se, uzgred, žestoko zajebao, jer se za razliku od svog duhovnog čukundede, podnarednika – koji se lažnom optužbom na bazi patriotizma domogao mindže – nikada nije dokopao SANU.

Čak su i vispreniji potfamozni komentatori uočili da ja, govoreći o Ljušiću, u stvari govorim o mentalnoj matrici zasenjivanja opštenarodne prostore, negovanja rajetinskog mentaliteta, izvrtanja činjenica, faktualizacje fiktivnog i fikcionalizacije faktualnog, koja je upropastila i nastavlja da upropašćava Srbiju, a koja je politička platforma apsolutno svih srpskih političkih elita, ne samo ove trenutne na koju – saglasno Radoševoj dojavi – Sergej piša, a moja malenkost prdi. Nije, nažalost, Ljušić usamljena pojava – daleko od toga, kamo sreće da je tako – samo je dibidus ogoljen u sirovosti, prostakluku i aroganciji uvijenim u doktorsku disertaciju koja našem polihisteriku nije pomogla da pobije moju tezu da se u „Srbiji XIX veka govorilo na dupe“, ali mu je omogućila da ličnim primerom empirijski dokaže da je to itekako moguće u Srbiji XXI veka. I ne samo moguće. Nego i (naoko) isplativo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na kile Odustani od odgovora