Spolja i iznutra 1

Spoljni Dačić je opet imao zapažen nastup seljačkog konceptualizma.

Tu, pre neki dan, na novčanici od 100 $ je napisao „Kosovo je Srbija“ – naravno pred brojnim kamerama – a da ne bi bilo nikakve sumnje da je tome tako, konstataciju je overio potpisom „Ivica Dačić, sr“, ali popečiteljstveni muhur ipak nije udario, što donekle umanjuje značaj ovog geografskog otkrića.

Umesto da Dačićev performans jednostavno previdi, Američka je ambasada – koja je očigledno poprimila neke odlike „našeg“ mentaliteta – izdala poučitelno saopštenje u kome je popečitelju na pomalo ezopovski način „poručila“ da bi bolje učinio da, umesto što uništava pokrupnu novčanicu, posluša Bendžamina Franklina i „povede rat protiv poroka, a da živi u miru sa svojim susedima“.

Nije Dačić ostao dužan Ambasadi, uzavrela je u njemu junačka krv žitoprerađivačkih predaka. I on je izvukao Frenklina iz rukava. „Onaj ko ima strpljenja“ – citirao je Spoljni Benžamina – „može imati šta hoće“. Analizu ovog diplomatskog prepičkavanja ostavljamo za kasnije, sada ćemo se pozabaviti pravnim aspektima afere „uništavanje novčanice“.

Toga što se tiče, US Embassy je dvostruko u krivu. Na prvom mestu (i vrapci to znaju) na ovom svetu ne postoji novčanica – uključujući albanski lek, a naročito dolar – koju bi Spoljni Dačić uništio, umesto da je deponuje u čekmedže, na drugom pak mestu, sve da ju je i uništio time ne bi povredio američki zakon koji, za razliku od eurozakonodavstva, (po meni pametno) vlasniku novčanice ostavlja na volju da sa njom radi šta mu je volja.

Može je, dakle, pocepati, napraviti od nje papirni aviončić, uturiti je pevaljci u brushalter ili na neko „niže“ mesto, ako razumete šta hoću da kažem.

Ezopovski sloj afere već je mnogo složeniji. Američka ambasada je frenkloinovskim rečnikom Dačiću „poručila“ da se ne kurči nego da priznaje Kosovo, a Dačić je ambasadi skresao u brk: „nemate vi toliko novčanica od 100$ i toliko vremena koliko mi imamo strpljenja da dočekamo ono što smo već dočekali“.

Sad se spremite za dijalektički obrt. Budući da godinama „vršim“ monitoring spoljnog Dačića i da patim od sindroma doktora Šulca (i to vrapci znaju) nisam mogao odoleti a da neke od ambasadora akreditovanih u Beogradu, sa kojima se povremeno viđam, ne priupitam a da kakav je Dačić štono se kaže tet a tet, unutar četiri zida, daleko od kamera (i mirkofona). I da vidite, svi do jednog su mi rekli da je Dačić u takvim prilikama vrlo operativan, da zna šta priča (nešto manje šta hoće) i da je nadasve prijatan sagovornik i šarmantna osoba. Iste stvari sam čuo i od mojih insajdera u MIP-u. Ništa čudno. Da bi u Srbiji bio (uspešan) političar, u javnosti moraš biti deset puta gori nego što u stvari jesi. Moraš, dakle, igrati za raju i zanemarivati taktiku, eto, uzgred, zašto smo svi džumle završili u najnižerazrednijem Vratniku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari