Šekspirov „Julije Cezar“ je ključno beletrističko i pozorišno delo o suštini republikanskog uređenja države i društva.

Ukoliko nije res publica (opšta stvar, stvar svih građana, zajedničko delo), država neizbežno postaje cosa nostra (stvar mafije, stvar klike, delo i svojina grupe), a društvo se razmrvljuje i iščezava, pretvarajući se u debatni kokošinjac.

Ako se sva vlast dopusti ili pripadne jednom čoveku, ma koliko da je on plemenit i uman, nužno će se pretvoriti u samovlašće. Ukoliko je taj pri tom još i pokvarena osoba, onda će se nužno pretvoriti u teror – pasivni i/ili agresivni teror.

Julije Cezar, ne samo prema Šekspirovoj i Plutarhovoj proceni, jedan je od najboljih i najdarovitijih ljudi svog vremena, ako ne i najbolji i najdarovitiji. On je filozof, pravnik i neustrašivi vojskovođa; mudar političar, talentovan pisac; povrh svega, čovek plemenitih osećanja i moralnog ponašanja. On više voli vrlinu nego sebe.

Kada se tom i takvom čoveku, pravniku, političaru i generalu, pružila prilika da se – i to plauzibilno! – okruni za cara, imperatora, te ukine republikansko uređenje, Šekspir, iako je Cezar i mudar i hrabar, opravdava njegovo ubistvo. Šekspir, naime, nalazi da je ubistvo Cezara neuporedivo manji problem nego njegovo imperijalno ustoličenje. Štaviše, Šekspir to ubistvo drži moralnom obavezom i političkim činom u ime slobode par excellence.

Kao i Šekspir, misli i Marko Brut, glavni ubica Julija Cezara. Brut je najčasniji lik među svim Šekspirovim dramskim personama, deset puta čedniji od Julije Kapuletove. (Ne zaboravimo da, na pravdi boga, Julija pretvornošću uzrokuje smrt nedužnog Parisa!)

Brut voli Julija Cezara i divi mu se. Cezar je za njega uzor u svakom pogledu. No, na putu da državu pretvori u samovlašće a sebe u samodršca – nikakvim zakonom ili državnim telom, osim sopstvenom voljom, sputanog samodršca – Cezara ubija (i) Brut. Brut koji užasno pati zbog ovog krvavog dela koje mora da izvrši iz osećanja moralne i političke odgovornosti, kao što Hamlet, iako to ne želi, mora da ubije strica Klaudija i majku Gertrudu, ubice njegovog oca Hamleta, kralja Danske, čiji su presto preoteli.

Zbog opšteg dobra, a ne iz lične koristi, Brut likvidira Cezara koji namerava da likvidira republiku. Plemenitom, požrtvovanom, tragičkom, sudbinskom činu Marka Bruta pridružuju se, da u Cezarovu krv i oni umoče ruke, brojni karijeristi, kako bi ostvarili privatnu korist: iskustvo koje se u istoriji, kao po pravilu, ponavlja.

Tu se sada otvara i pitanje izneveravanja (da li neizbežnog?), izneveravanja republikanskih načela u samoj republici. Republika može biti, a najčešće i jeste, prazan naziv za državu u kojoj građani nemaju moć odlučivanja i rukovođenja, u kojoj, jednom rečju, nema demokratije.

Međutim, nije ni upola tragično to što se u jednoj republici oni koji upravljaju ne rukovode načelima republike koliko to da se u njoj više ne zna šta su ta načela i šta je ideal res publica. Jer kad znamo šta jeste ideal u ime kojeg se borimo za promenu stvarnosti, onda nikad ne idealizujemo stvarnost. Svaka diktatura, svako samovlašće, upravo od stvarnosti koju proizvodi i prisvaja – pravi sliku, selfi ostvarenog ideala, u koji bi svi morali da veruju ako se i sami nadaju nekom privatnom probitku.

Maločas smo rekli da republika može da opstaje bez demokratije, iako je nepoznat slučaj da ima republike koja se ne kune u demokratiju kao najvišu društvenu vrednost. Da bi se ispravno razumelo ovo stanje republike bez demokratije, tačnije demokratije bez onog suštinskog res publica, potrebno je da iznova pregledamo sam sadržaj pojma „demokratija“. Najpreciznije ga definiše Aristotel koji je, do dana današnjeg, ne slučajno, najpotpunije definisao i pojam Boga i pojam pozorišta.

U „Politici“ (1279 a-b), Aristotel pravi bitnu razliku između broja nosilaca političke vlasti i broja onih koji imaju korist od te vlasti. U tom smislu, Aristotel dobrim uređenjem smatra isključivo ono u kojem korist/pravdu imaju svi građani i građanke, nezavisno od broja onih koji čine vlast.

Jedan čovek može da vlada u zajedničku korist ili, pak, samo u svoju korist. U prvom slučaju, to uređenje je kraljevina, u drugom: tiranija. Nekolicina može da vlada takođe u korist svih – to je aristokratija; ukoliko vlada samo u sopstvenu korist, to je oligarhija. Većina na vlasti, takođe, može da radi ili u korist svih, ili, cezaristički, u sopstvenu korist, korist vladajuće većine. Ukoliko vlada za sebe, to se zove demokratija, a ukoliko vlada u korist svih, to se zove politeja.

Mi smo zaboravili na politeju kao ime za oblik vladavine većine (ako ne i svih) u korist svih građanki i građana podjednako – na ime koje je istovetno sa nazivom za samu politiku, kao što smo sasvim zaboravili na to da je demokratija, kako veli Aristotel, zastranjeni, izvitopereni, korumpirani oblik politeje: demokratija kao cezar.

Kad govorimo o demokratiji, zaboravljamo da klike na vrhovima vlasti teže tome da u vlast na nižim nivoima upravljanja uvuku što veći broj ljudi kako bi, zajedno s njima, radili u sopstvenu korist – korist većine, ali ne i svih. Pri tom su te privatne koristi proporcionalne udelu u vlasti, udelu u posedovanju republike.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na bogdan trojkaš Odustani od odgovora