Ako se „uzdržavaju od prosuđivanja u moralnim i političkim uverenjima a prihvataju pravila i zakone svog društva, skeptici nisu opasni za društveni poredak“, piše Ričard Popkin u „Istoriji skepticizma – od Savonarole do Bejla“.
Drukčije kazano, ukoliko je u vladajućem režimu moralnopolitički podoban, skeptik je zapravo kukavica, a njegova sumnjičavost licemerna. S druge strane, ukoliko prosuđuje o moralnim i političkim uverenjima i ne prihvata pravila analize koja nameće političko-finansijska elita, onda je poredak u kojem živi i sumnja – opasan po skeptika.
Iz ovog što smo rekli, jasno je da se sumnja uvek bazira na moralnom principu, svesno ili nesvesno. Moralni stav, tačnije, moralno držanje, uvek je vektor sumnje.
Ukoliko je neko, na primer, skeptik pironističkog usmerenja, te odbacuje svako uverenje o stvarima o kojima postoje suprotni sudovi, onda je uveren da je najbolja moralna pozicija – nezauzimanje stava, a to je samo drugo ime za neodgovornost.
Dakle, kad govorimo o sumnji, mi zapravo govorimo o upotrebi sumnje.
Zastupajući tezu da je „moderna filozofija proizašla iz skeptičke krize koja je dovela u pitanje sve prethodno znanje“, Popkin pokazuje da je u XVI veku sumnja upotrebljavana pre svega da bi se kritikovao racionalizam, naime, sama mogućnost uma da dođe do temeljnih izvesnosti, i, s prve strane, da bi se odbranila hrišćanska vera zasnovana na neupitnosti Objave.
Kalvin je u svojoj antiintelektualističkoj gorljivosti došao do tvrdnje, temeljne i u savremenom kalvinizmu, da su verom od Boga obdareni samo odabrani. Dakle, ukoliko verujem bespogovorno, bez i trunke sumnje, to mi svedoči da sam odabran (mada nikad u to ne mogu biti siguran, jer „čudni su putevi Gospodnji“). Kao kalvinist, dakako, sumnjam u čitav svet iskustva.
Na suprotnoj strani od Kalvina, za Dekarta sumnja je metod racionalne analize, kojom dolazi do temeljnog zaključka o jedinoj bespogovornoj izvesnosti, o izvesnosti sopstvenog Ja: „Mislim, dakle, jesam.“ (No, Dekart će ubrzo napisati da čovek ne može biti oslobođen nijedne sumnje ukoliko ne prizna egzistenciju Boga.)
Reformator Luter, koji je atakovao na mit o apsolutnoj nepogrešivosti pape i raspirio religiozni spor koji će na obe strane podrazumevati upotrebu skepticizma, bio je strastveni antisemita, dakle dogmatičar par excellence.
Vidimo, sumnja se uvek upotrebljava zarad nekog uverenja, a ta upotreba je selektivna. Dakle, važno je odrediti vrednost onog što ostaje izvan sumnje.
Kao antiteza skepticizmu, dogmatizam je, kako piše Popkin, „gledište da se može ponuditi svedočanstvo koje će ustanoviti da bar jedan neempirijski stav ne može nikako biti lažan“. Mutatis mutandis, skepticizmom bismo mogli nazvati stanovište da nijedan neempirijski sud ne može biti istinit. To je ona tačka oslonca na kojoj se gradi „konstruktivni skepticizam“. U tom smislu, skepticizam je ukidanje autoritarnosti transcendentnog nad empirijskim. Ovo transcendentno, treba li reći, (i) danas se pojavljuje u kapitalu i politici (koja je, u krajnjoj instanci, odbrana kapital-vrednosti).
Čitajući Popkinovu obimnu istoriji skepticizma, uviđamo da u XV, XVI i XVII veku nema upotrebe sumnje a da ona ne podrazumeva prihvatanje neempirijskog suda kao temelja istine. Najdalje i najdelotvornije u odbijanju da preuzme to neempirijsko kao kriterijum iskustva, odlazi onaj čije je delo s pravom nazvano „arsenalom za prosvetiteljstvo“. To je Pjer Bejl, čovek koji je u oporuci napisao da umire kao hrišćanski filozof, ali o čijoj se veri moglo zaključivati samo iz neposrednog poznanstva – ne i iz njegovog dela. Bejlova upotreba sumnje protivotrov je ideološkim dogmatizmima, stoga što počiva na iskustvenom etičkom sudu. To je Bejlov stav da je moralnost nezavisna od religije i da je, štaviše, religija antagonistička prema moralnosti.
Etički stav je, zapravo, temelj delotvorne upotrebe sumnje, njena tačka oslonca i linija njene odbrane. Bez skepticizma koji proizlazi iz etičkog stava, intelektualni rad na razvoju atomske fizike nije ništa drugo do zločin.
Etički stav da se sloboda za koju se svakog trenutka borim prostire sve do horizonta na kojem ne samo da ne ugrožava slobodu postojanja, delanja i mišljenja drugog, nego je i pospešuje, kategorički je empirijski etički stav. „Misliš, dakle, jesam“, mogli bismo to da izrazimo dekartovsko-levinasovskom formulom odgovornosti. Uskraćenost tvog bivstvovanja, znači da ne mislim, da, naime, nisam (Ja).
Kad je Pjer Bejl pisao da nikad nije sreo nekog nemoralnog ateistu, zaključivši da bi društvo ateista bilo moralnije od društva religioznih, imao je u vidu to da pripadnici jedne religije drže da su moralno superiorniji od drugih, jer je njihova vera Bogu najmilija.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.