Nepošten, prepreden svet elita, finansijskih i političkih (a to je sistem spojenih noćnih sudova, klanica i banaka), osuđen je da u udobnosti svoje moći živi neiskreno, bez ijednog jedinog druga, prijateljima nazivajući isključivo one koji su na istoj strani trenutnog interesa moći.

Ima tu neke ontološke pravde, koja je, ruku na srce, slaba uteha onima koji danas ne znaju od čega će preživeti sutra.

Uprkos običajnoj nepravednosti, postoje i pravedna dela, uprkos propagiranoj rugobi i licemerju, postoji lepota i nesebičnost; uprkos poluinteligentima promovisanima u književne veličine, pišu se i objavljuju, i na ovom našem jeziku, izvanredna dela.

Sajam je knjiga u Beogradu, i iz nepreglednog mnoštva naslova i imena pisaca, hoću za ovu priliku da, iz pomrčine ukusa i potkupljivosti književne kritike, izvučem na svetlost dana jednu knjigu i jednog pisca – prvo, doista monumentalno, izdanje jednog svetskog dela pisanog na srpskom jeziku, i objavljenog ove godine kod takozvanog malog, sirotog izdavača, kojem je ministarstvo kulture odbilo da da potporu, ne prepoznavši u tom najavljenom delu ono što će postati kapitalna jedinica srpske književne baštine u godinama koje moraju doći. Reč je o knjizi „Dante, Vijon, Mocart – sveti probisveti“. Autor je Kolja Mićević. Izdavačka kuća Zlatno runo, iz Beograda; izdavač Snežana Ranković.

Kolja Mićević, pisac ove zamašne, originalne uporedne poetičko-muzikološke analize opusa i sudbina trojice najznačajnijih evropskih pesnika – Dantea, Vijona i Mocarta, koji je bio i kompozitor – ingeniozni je prevodilac i vrsni pesnik, esejista i muzikolog, erudita vinaverovskog kova. Među pedesetak knjiga njegovih prevoda, odavno se nalazi i Vijonovo pesničko delo, Malo i Veliko majstorovo zaveštanje, i „Komedija“ Dantea Aligijerija – Pakao, Čistilište i Raj – prvi put na našem jeziku u Danteovom jedanaestercu i s rimom u tercinama (kako ga je, takođe sa originala, preveo i na francuski jezik).

Tek sa Mićevićevim prepevom Dantea, srpski jezik postao je i danteovski, kao što je, tek posle njegovog prevoda Fransoa Vijona, srpski, srpskohrvatski jezik proživeo celovito iskustvo buntovne i oduševljavajuće, ikonoklastične i kanonske vijonovske poezije. To su kulturni podvizi prvog reda, o kojima je i jedan od najboljih poznavalaca, ako ne i najbolji poznavalac ovog jezika, koji zajedno preživaju Srbi, Bošnjaci, Hrvati i Crnogorci, Miroslav Krleža, ostavio obol svog oduševljenja. Na lektiri tog i takvog, kongenijalnog Mićevićevog prevoda Vijona, svoj je ukus brusio i onaj koji ovo piše, saznavši, osetivši iz njega da je ironija zapravo pesnička metoda razotkrivanja istine, proces u kojem se oslobađa ogromna energija čitaočevog oduševljenja i podstreka na istinitost mišljenja i delanja.

Sada, u knjizi o Danteu, Vijonu i Mocartu, o Čoveku iz Pakla, Čoveku sa vešala i Čoveku iz grobnice za siromahe, o toj, dakle, trojici svetih probisveta, uporedno, tripartitno istražujući njihove pesničke motive, figure, slike, ali i zajedničku sudbinu progonjenog njihovog umetničkog genija – Kolja Mićević iscrtava, u stvari, mapu ars poetike i etike, muzike i politike evropskog pesništva. U tom se smislu ova knjiga može uzeti u obzir i kao jedan nesvakidašnji, uzbudljivi udžbenik o biti evropske poezije, i o njenom sudaru sa evropskom stvarnošću, napisan blistavo pronicljivo i inovativno, sa zapletom koji u određenim trenucima dostiže vrhunce trilera. To je neodložno štivo koje se čita sa uživanjem, lako pamti i teško zaboravlja. Kapitalna knjiga, plod pedesetogodišnjeg neumornog književnoanatomskog istraživanja, u kojoj Mocart, Vijon i Dante postaju prvi savremenici današnjem čitaocu i prisni vodiči kroz pakao evropske i svetske stvarnosti, ukazujući na mogućnost čistilišta i raja. Kongenijalna pesničko-hermeneutička knjiga o najdubljim duhovima koji su se usudili da žive sudbinu sopstvenog dela, u paklu, na vešalima, ili u grobnici za sirotinju.

„Ko loše živi, zar može jasno zapevati?“, peva Branko Miljkovića. Ko pokvareno, podlo, neiskreno živi, ne može iskreno pevati: nema, dakle, rascepa između egzistencije i pesničke esencije, o čemu svedoče sudbine i dela Vijona, Mocarta i Dantea, kao i sudbina i delo Kolje Mićevića. Kad o njemu mislim, pred oči mi izlazi slika čoveka koji se usuđuje da stoji na rukama na vrhovima kula, minareta, katedrala, sinagoga i zvonika, kako je to Kolja Mićević i činio. Pamte to i Nebojšina kula u Beogradu i Crkva svetog Lovrinca na Hvaru, u kojoj se nalaze dela venecijanskih majstora slikarstva, a među njima i radovi Veronezea i Ticijana.

Stojeći na rukama na samoj ivici ponora, s nogama uperenim u nebo da mu oblaci budu pantalone, nalazi se danas Kolja Mićević u srpskoj književnosti, kako su pre njega stajali i Laza Kostić i Stanislav Vinaver.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Branislav Kostic Odustani od odgovora