Papa na filmu (1) 1

Nagla proizvodnja televizijskih serija i filmova o papi, papstvu i Vatikanu, izazvana je neuobičajeno progresivnim postupanjima pape Franje.

Jer šta bi za jednog naslednika prestola svetog Petra bilo neobičnije, a doskora i neverovatnije, od izjave pred pastvom svete Crkve da Gospod Bog nije hrišćanin, samim tim ni katolik, a pred Kongregacijom za doktrinu vere, da u raj mogu stići i nekršteni ljudi, dakle i muslimani, da je ljubav među homoseksualnim licima ljubav i ništa drugo do ljubav i da ljubav treba razdvajati od razvrata, koji ne poznaje granice među heteroseksualnima, homoseksualnima i inima, u braku kao i izvan braka, da grešnike treba razlikovati od pokvarenjaka: prvima se može oprostiti, jer se mogu iskreno pokajati, a pokvarenjaci su oni kojima je i kajanje kvarno; te, iznova urbi et orbi, da je kapitalizam oličenje Zloga, a klerikalizam vrhunski greh hrišćanstva, i tako dalje, i tome slično, da ne govorimo sad o personalnim smenama listom u najvišim instancama vatikanske vlasti, o otvaranju sedmog pečata nad zaverom i obavezom ćutanja pred pitanjem masovnih slučajeva pedofilije, o javno izraženoj zgroženosti nad ovom endemskom epidemijom sociopatskog ponašanja među visokim klerom, o traženju oproštaja od žrtava, i tako dalje, i tome slično, prema čemu je sve ono što u snu, čak u snu, o prvom svom javnom obraćanju mladi papa Pije XIII, u dekalogu televizijske serije Paola Sorentina „Mladi papa“, tek bledi je odsjaj odsjaja.

Jeste, u realnosti, ovaj je Franja prevazišao i smelost zamisli imaginacije jednog od najnadahnutijih filmskih autora današnjice, čija je pomenuta serija remek-delo.

Na presedane aktuelnog pape prsnuo je otrovni otpor unutar svete Crkve i njenih pomesnih centara koji katoličku religiju proglašavaju jedinim bogom, a iz te doktrine, u koju pričešćuju pastvu kao žrtvu, emaniraju svetovnu enormnu svoju moć i imperijalni uticaj na tokove ideja, novca i krvi.

Brojni su biskupi potpisivali peticije za smenu ovog pape, a u susednoj Hrvatskoj, recimo, u ortodoksnom Glasu koncila, papina fotografija ne može da se probije nigde pre pete stranice, i to jedino uz informaciju o nekom njegovom dalekom putovanju. Podrumima Vatikana i svim njegovim globalnim kapilarima i kanalizacijama, širi se šapat, u moći ogrezlog klera, o papi Franji kao Antihristu.

Učinio je, dakle, papa Franja jedan logičan niz presedana za sedmogodišnjeg svog pontifikata, koji govori o jasno usmerenoj, logistički preciznoj radnji, koju generalno možemo nazvati deklerikalizacijom religioznog života među katolicima.

NJegov pontifikat najavljen je presedanom nad presedanima: prethodni papa Benedikt XVI, nečuveno još od 1294. godine i pape Selestina V, povukao se sa prestola nadbiskupa rimskog.

Jozef Racinger, alijas Benedikt XVI, konzervativni papa, sa inkvizitorskom revnošću čuvar svete doktrine, suočivši se sa faktima o bezobalnoj korupciji i finansijskim malverzacijama u svetoj Crkvi i masovnom pojavom sociopatskog ponašanja njenog najuticajnijeg klera, nije imao snage da tim pošastima objavi rat, ali je pečat svog protesta udario snažno – ostavkom.

Od tog čina Sveta se stolica tako zatresla da su razbahaćeni kardinali najzad začuli gnevni glas Gospodnji, kakav se još od njegovog užasa nad Sodomom i Gomorom nije prolomio svetom. Zatim dolazi liberalni papa Franja da ovu veliku trešnju dovede do kraja i odvoji istinite od lažnih.

Vojna je u jeku i vodi se na svim frontovima doktrine, finansija i politike. Da li će pobediti sotonska crkvena struktura ili deklerikalizacija, to danas samo Bog zna, a mi na umu možemo imati onaj Kornejev aleksandrinac: „Pobeda bez pogibli, trijumf bez slave!“

Igrani film „Dvojica papa“, od pre neki dan, prema scenariju Entonija Mekartena, u režiji Fernanda Moralesa, u znatnoj meri dokumentaristički, upravo nastoji na ovoj simpraksiji, idejnoj saradnji dvojice i u doktrinarnom i u karakternom smislu različitih ljudi.

Naravno, nije trebalo ovu simpraksiju pretvarati u simpatiju, što je učinjeno u filmu, i zato je u njemu najbolja scena taj prvi susret, kad se to još nije desilo (rečena simpatija kulminiraće na kraju izmišljenim događajem kad dvojica, kao Nemac i Argentinac, gledaju finale svetskog prvenstva u fudbalu u televizijskom prenosu utakmice Nemačka- Argentina, dok jedu picu), i u kojem je međusobna antipatija vidna, ali, uprkos njoj, i sinhronicitet njihove moralne posvećenosti rešenju demonskog problema unutar svete Crkve.

Lik Racingerov, koji protivnici neodgovorno olako smatraju fašistom, ovde je, u ogledalu čina na koji se usudio – da za života ostavi prazan presto svetog Petra, ukazujući time upravo na njegovu prazninu, na šupljinu u samom srcu doktrine i ritualizovanog religijskog života, ukazujući na iznova usmrćenog Boga, Boga na trodnevnoj smrti – dat je u filmu neophodno kompleksno, kao lik čoveka koji se kroz rigoroznu svoju katoličku dogmu, za istinu bori njenim sredstvima iskreno, i to je u takvoj meri maestralno izveo Entoni Hopkins da je njegov stari Jozef Racinger jasniji i razgovetniji nego što to može i sme da pokaže sami Racinger, a to je nauk, to je umetnost i misija glume: da pojave pokaže u jasnijim crtama njihove dubinske strukture nego što je to u životu vidljivo.

Ta uloga je naprosto genijalna. Ali, to ni iz daleka nije sve što o ovom filmu treba reći.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari