Bezbroj fama tumara našim usmenim medijskim razbojištem, bez smera i cilja, oslepljeno i sakato. Kad zamire javno informisanje, ljudi, od usta do usta, od uveta do uha, po istoj ceni, kao istu robu, prodaju i trampe i neproverene činjenice i lako proverljive dezinformacije.

Na parčad se seku istine i njima krpe rašivene i podrane laži.

Među tim famama pun je kufer budalastih, ali i grozomornih. I jedne i druge lako se pamte, teško zaboravljaju, a niti obogaćuju znanje, niti išta dokazuju, osim gole činjenice da je srpsko dnevno novinarstvo – izuzmemo li ovaj list u kojem pišem (jedna lasta ne čini proleće) – danas u kliničkoj smrti.

Uzmimo, među silnima, samo glasinu najnoviju! Predsednik Republike Turske tek što je stigao u našu prestonicu, a već se javljaju očevici i videlice da nas ubede u ono o čemu ni jedan jedini list nije imao šta da kaže: da beogradsko nebo, navodno, paraju „američki helikopteri Bell UH-1, doduše, bez vidljivih oznaka“. Oni koji su ih, navodno, videli, vele da nisu ni morali da ih vide, jer te leteće mašine imaju karakterističan zvuk koji se lako prepoznaje. Ovaj tip helikoptera – „sa vratima sa strane, koja se otvaraju da bi se iz mitraljeza pucalo na ciljeve po zemlji“, a koji se do dana današnjeg uspešno koristi još od rata u Vijetnamu, te smo ga često viđali u američkim filmovima s temom iz tog rata – oružane formacije Republike Srbije nemaju u upotrebnoj kolekciji naoružanja. I ko je sad, molim vas, u stanju da popije ovaj šerbet od fame?

Kakve li sve basne i basme fama ne slaže na gomilu ko cepanice! Primeri njene bezočnosti – u fami su velike oči – mogli bi ispuniti čitav broj jednog dnevnog lista. Ono što nas ovde, međutim, interesuje, humanističke je naravi od glave do pete, i zahteva hitnu pomoć. Reč je o zaštiti roda (genus) bivšeg Predsednika Republike Srbije, Tomislava Nikolića.

Ovaj se bivši predsednik, navodno, i dalje baškari u brdskodedinjskoj rezidenciji, u kojoj, po slovu zakona, ima pravo da boravi jedino aktuelni predsednik republike, i u kojoj, navodno, Nikolić ne plaća račune, pa se još, kako fama dalje niže ovu nisku bisera, ta vila u Ulici Užičkoj, na broju 23, trenutno i renovira, navodno, o trošku države, što će reći – njenih građana.

Upravo ovih dana, kad je, po brahijalnoj sili zakona o restituciji društvenog vlasništva, iz stana u Njegoševoj 65, na Vračaru, u kojem njena porodici živi 70 godina, izbačena stanarka sa dvoje maloletne dece i bolesnom staricom majkom, gnevni su građani i, naročito, građanke upotrebili upravo ovu famu o navodnoj, beskrupulozno bespravnoj, privatnoj privatizaciji vile u Užičkoj 23, pa su stali da šire novu glasinu da njen stanar-uljez nije ništa drugo do „magarac“, i to „bezosećajni magarac“ (što je contradictio in adiecto, jer i magarci plaču).

Braneći čast činjenica i pisane reči nad govorkanjima i pukim glasinama, čast logičkog mišljenja nad prividnim argumentima mnjenja, podastirem ovde samo tri dokaza da je Tomislav Nikolić neoborivo pripadnik vrste Homo sapiens, a ne vrste Equus asinus, a mogao bih podastreti barem još trideset.

Prvi dokaz. Gospodin Tomislav Nikolić autor je dva naučna rada: „Politički marketing – negativna kampanja“, „Posledice neadekvatnog menadžmenta kod političkih partija“. Molim vas – vas koji širite nepodnošljive, nezdravorazumske glasine – da se upitate da li je iko iz roda Equidae ikada pisao naučne radove, a ako i jeste (o čemu do mene nisu doprle vesti), odmah pružite dokaz za to da li je pisao o marketingu i menadžmentu u politici! Odgovorno tvrdim da iz pomenutog roda niko ne samo da naučno nije o tome pisao, nego nikada i neće pisati. Evolucija jeste moćna sila, ali je spora, i pre će svet nestati nego što će jedan magarac stasati da se bavi naukom o marketingu i menadžmentu. Najzad, magarac je bio i ostao predmet naučnog istraživanja, a ne naučni istraživač.

Drugi dokaz. Gospodin Tomislav Nikolić podigao je crkvu u svom rodnom selu, po ceni od milion evra (u dinarskoj protivvrednosti), plativši iz sopstvenog džepa. Tu crkvu, posvećenu svetom velikomučeniku Dimitriju, osvetilo je NJegovo preosveštenstvo Patrijarh srpski Irinej. Iako i magarac uobičajeno zna za svoje rodno selo, nemoćan je da u njemu podigne crkvu. Zašto? Zato što magarac nema sopstveni džep. Da je, kojim čudom, kao u basni, magarac i uspeo da podigne crkvu, makar i u pola cene od one koju je smogao snage i odricanja da za svog predsedničkog mandata podigne ktitor Nikolić, onda bi na freskama te crkve sveci bili magarci, a Pantokrator Isus, voljeni Hristos, po podobiju magarećeg Gospodina Boga – Magarac Svedržitelj.

Treći dokaz. Gospodin Tomislav Nikolić poznat je, pre svega, kao mali individualni proizvođač domaće rakije prepečenice pod, od milja nadenutom, imenu „Tomovača – Tomina ljuta“. Poslednji patent ovog porodičnog rakijsko-pekarskog preduzeća s kojim je, ne bez ponosa, Nikolić izašao pred Vučića i narod, jeste „rakija od šargarepe“ – šargarepovača. Vi koji širite ljutu famu, uzmite se u pamet! Kad je to i gde neki magareći hajvan uspeo da ispeče rakiju od šargarepe, ako čak i jeste pekao od drugog voća (a nama to nije poznato)? Magarci vole, slatko žderu i rado sanjaju šargarepu, ali rakiju od šargarepe može da ispeče samo insan iliti homo sapiens.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Tetka iz Kanade Odustani od odgovora