Kako objasniti slike mrtvom zecu? To pitanje nad sudbinom umetnosti i sveta nadnosi se već pedeset i dve godine. Da li ga je danas nužno preformulisati: kako objasniti slike mrtvom ambasadoru? U čemu je ta promena od trenutka u kojem je Jozef Bojs u diseldorfskoj galeriji, 1965. godine, slike objašnjavao mrtvom zeki, držeći ga očinski […]

Kako objasniti slike mrtvom zecu? To pitanje nad sudbinom umetnosti i sveta nadnosi se već pedeset i dve godine. Da li ga je danas nužno preformulisati: kako objasniti slike mrtvom ambasadoru?

U čemu je ta promena od trenutka u kojem je Jozef Bojs u diseldorfskoj galeriji, 1965. godine, slike objašnjavao mrtvom zeki, držeći ga očinski u naručju, do decembra 2016, u ankarskoj galeriji u kojoj je atentator ubio ruskog ambasadora dok je držao slovo na otvaranju izložbe fotografija, da to postane glavni njen događaj?

Bojsova znamenita „eksplikacija“ navestila je otvaranje pitanja: šta ste radili tokom nacizma, očevi? Bio je to predosećaj pobune 1968, i uvod u nju. Bojs je izmenio strukturu umetničkog polja: odnos umetnika, dela i publike. Autor je eksponat, a njegova reč je slika: slika, dakle, govori, eksponat živi, a mrtvi zec nije samo jedna ubijena životinja, ni usmrćeni simbol nevinosti, prirodnosti, božanskog i vaskrsenja, nego ono umrtvljeno što bi moralo da vaskrsne tokom objašnjavanja slika. Čemu inače objašnjenje ukoliko ne vaskrsava ono što je u mukama izdahnulo raspeto na krstu?

Promena strukture u polju umetnosti može da izazove promenu strukture javnosti koja menja samu stvarnost. U tom grmu leži zec.

Uobičajeno je shvatanje da promena strukture stvarnosti utiče na promenu strukture umetnosti, to je nužna reakcija. Ona se jasno ispoljila 1914. godine, kad je Gavrilo Princip ubio austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda. Gotovo još dečak, umesto da uzvikne: „Car je go!“, Princip je ubio onog ko se spremao da postane car. Time je sliku izveo iz bajke. To ubistvo, kao promena strukture stvarnosti, izazvalo je tektonski poremećaj u strukturi umetnosti. Izvršen je potom atentat na akademsku umetnost, kao zov, kao buđenje, kao vaskrsavanje mrtvog zeca, koje se zove DADA.

Ubistvo ruskog ambasadora Andreja Karlova u jednoj galeriji u Ankari, fotografska je slika koja je, između 80408 fotografija 5034 fotografa iz 125 zemalja, upravo proglašena fotografijom godine u svetu. Oko toga vode se sada ozbiljna sporenja. Ono što nas ovde interesuje jeste bit atentatorskog čina u galeriji: da li on išta menja u strukturi stvarnosti?

Atentator Mevlut Merit Altintaš niti je maloletnik, niti je proleter, kakav je bio Princip. On je bivši pripadnik turske specijalne policije. Posle njegovog čina – struktura ostaje ista, diktatori savremene politike i dalje ostaju tamo gde jesu. Dakle, fotografska slika ubijenog ambasadora i njegovog ubice, koju je snimio Burhan Ozbilici, govori nam da je ovo ubistvo u galeriji samo incident koji ne menja strukturu stvarnosti, već pospešuje njeno cementiranje. Ovo ubistvo, dakle, ne nagoveštava ništa. Logičnije rečeno: ono nagoveštava Ništa. Mrtvi ambasador nije ni mrtvi car ni mrtvi zec.

A šta je sa mrtvim zecom? Oživeo je u pobuni 1968. godine, a zatim se, vrlo živahno, pojavio na „našim prostorima“ sredinom devedesetih godina u akcijama grupe Led art, koju je osnovao Nikola DŽafo, da potom napravi Muzej zeca, a pre nekoliko godina i izložbu „Lepus in fabula“. Tu je zec zauzeo mesto vuka da, umesto te krvoločne karnivore, vodi glavnu reč. Ta reč trijumfovala je na DŽafovoj izložbi „Večera za zeca“ u Galeriji Remont. Zečić ne samo da je uzeo mesto vučiću, nego, evo, i večera vučiće i druge zveri koje su ga donedavno životno ugrožavale. Zečić je došao sebi i udružio se sa svojima.

Sjajna je to izložba. Vaskrsao je zeka i njegov Humor Zaspalo! Zec je ušao u sliku i iz nje objašnjava slike. Zec je sad onaj koji objašnjava ljudima. Eksplicirani je postao eksplikator.

Izložba slika u Remontu je skinuta, ali šta je zeka objasnio i dokle doseže njegovo objašnjenje? Samo što su slike spakovane posle izložbe, na ulice su izašli građani Beograda da ponovo protestuju zbog vladine likvidacije države u Slučaju ‘Savamala’, ali ovog puta sa definitivnim zahtevom da gradonačelnik Mali mora da podnese ostavku. Bitka se sad vodi između moći društvenih mreža i moći javnih informativnih servisa koji su pod kontrolom premijera Vučića. Od ishoda te bitke zavisi mogućnost promene strukture naše stvarnosti. Eto šta je zeka u Remontu zakuvao.

Verujem u moć umetnosti. Jedan od primera njenog uticaja jeste i izložba „Ilija Dimić“ Dušana Otaševića u Galeriji SANU – rekonstruisana i novim radovima dopunjena izložba iz 1990. godine (Galerija Sebastian). Autentičnost, maštovitost, humor, inventivnost, pa to SANU nije video ni osetio nekoliko decenija. Da li je to prošlo bez efekta?

Mesec-dva po izložbi „Ilija Dimić“, Vladimir Kostić, predsednik SANU, počeo je da govori kritički o ideološkim i političkim idejama kojima je ta institucija rukovođena tokom tri poslednje decenije. Za Kostićevim glasom, pošao je i glas akademika Dušan Teodorovića, koji je postao ne samo lovac na lažne doktorate Vučićevih ministranata nego i briljantni kritičar zvanične i tajne vladajuće politike. Stoga, nikad ne recimo da umetnost ne menja svet, i da zečići ne večeraju vučiće!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Драгославић Odustani od odgovora