Hajdemo na trenutak u 24. februar 1988. Treći Dnevnik TV Beograd vodi Veljko Samolov: Prva vest je da je Jugoslavija osvojila srebro u grupnim skokovima na zimskoj Olimpijadi u Kalgariju.

Prvi su Finci. A onda Samolov pročita kako današnji dan ulazi u istoriju jer se prvi put sastaju šestorica šefova diplomatija balkanskih zemalja. U beogradskom Sava centru. Sastaju se sa očiglednom spremnošću da se izdignu iznad opterećenja koja istorija nosi. Prima ih predsednik Predsedništva SFRJ Lazar Mojsov i naglašava da velike vizije ponekad počinju malim koracima. Ne možemo imati nerealne ciljeve, dodaje Mojsov, ali ne možemo ni uskratiti viziju. Dijalog šestorice briljantno vodi šef jugoslovenske diplomatije Budimir Lončar. Traži zajednički imenitelj bez bojazni da će pogrešiti i nalazi ga u konstataciji da se Balkan promenio i da dijalog postaje njegova suština. Albanski ministar spoljnih poslova Ramiz Maljiju ističe da manjinska pitanja ova zemlja neće koristiti za menjanje granica. Bugarski kolega Petar Mladenov tvrdi da fatalnost i reputacija Balkana kao bureta baruta nisu nesavladivi, dok Grk – Karlos Papuljas insistira na kontinuitetu dijaloga. Turski šef diplomatije Mesud Jilmaz poziva se na Helsinške dokumente povodom zaštite manjina, potencira uzajamno poverenje i kao krajnji cilj vidi stvaranje zone prijateljstva. Rumun – Joan Totu smatra (koliko godina pre CEFTA) da je privredna kooperacija ključ svega. Buda Lončar razigrava sa frazama o ‘nesvrstavanju’ kao pomoćnom mehanizmu. Veliki paradoks: Jugoslavija ima ogroman međunarodni ugled, a iznutra je trula. Posle izveštaja o ‘samitu šestorice’, sledeća vest je ta da je organizacija Saveza komunista u JNA (‘sedma republika’) izvršila procenu pisanja ‘Mladine’. Reaguje i Predsedništvo saveta rezervnih vojnih starešina sa sednice, pazite gde – u Peći. Zahteva se od Socijalističkog saveza da energičnije utiče na uređivačku politiku.

Vučićeva Srbija nije ta Juga, ali poučno je valjda da se vidi kako se uspesima spoljne politike ne mogu uvek kompenzovati deficiti unutrašnje. Samit iz februara 1988. bio je labudova pesma moćne titoističke diplomatije. Taj samit danas ne da nije istorijski, već ga niko i ne pominje. Ni Ivica, ni Ana, ni Vučić, ni njegovi nedavni balkanski gosti koji su jednostavno mogli samo da apdejtuju reči doajena iz 1988. koji doduše verovatno nisu ni mogli pretpostaviti da će postojati nešto što se zove roming, a o čijim tarifama je pre neki dan u Beogradu govorio bugarski premijer Borisov.

Nakon Bakira o Kosovu, Dodika o Mladiću, Kolinde i Plenkovića o Praljku, balkanski samit u Beogradu premijera Grčke, Bugarske, Rumunije i predsednika Srbije došao je kao olakšanje. Kao da se odjednom otvorio čitav jedan novi horizont za Srbiju izmučenu ‘Jugosferom’ (Tim DŽuda). Potvrdu je dobio naknadno i u intervjuu Mila Đukanovića i tezama o Srbima u Crnoj Gori (a sve se to izgovorilo u nekoliko zgusnutih decembarskih dana). Dobro, samit je pokazao šetanje moći u Srbiji koja se zanosi po inerciji težišta lične vlasti – Vučić je kao apsolutni gospodar Srbije uskočio u premijerski format Ane Brnabić, ali ta asimetričnost ne umanjuje olakšanje kada shvatite da Srbija nije osuđena na BiH, Crnu Goru i Hrvatsku. Bilo bi divno da dogodine – na sto godina od osnivanja Jugoslavije, Srbija definitivno promeni svoje regionalno težište jer joj je EU vremenom došla iza leđa. Ako je davno Marko Nikezić govorio da Jugoslavija ne treba Srbiji više nego drugima u njoj, ta bi teza danas mogla da se preformuliše u kontekstu ‘Jugosfere’ (Regiona). Naravno, to ne znači napuštanje ‘jedinstvenog kulturnog prostora’, jer ‘Crnu ženu’ Kiće Slabinca i ‘Skalinadu’ Olivera Dragojevića možete čuti i u čačanskim pečenjarama, niti treba ignorisati dobre usluge ‘Berlinskog procesa’ Angele Merkel, ali vreme je da se relaksiramo jer uprkos potrebi suočavanja sa prošlošću, mora se još nešto raditi nego samo pričati o poslednjim ratovima i nacionalnim narativima iz njih izniklim.

Iako mediji nisu odoleli da samit proglase ‘pravoslavnim savezom’, to nije nebitno jer su Grčka, Bugarska i Rumunija pokazale, uz sve strukturalne teškoće, da pravoslavne zemlje mogu biti konstitutivni deo EU, iako doduše teško mogu biti efikasne kao protestantske. Premijeri Aleksis Cipras, Bojko Borisov i Mihail Tudose poslali su poruke Srbiji koje sigurno deluju uverljivije nego da su došle iz Jugosfere. Cipras: Moramo da sarađujemo i da imamo sopstvenu inicijativu. Tudose: Ulazak Srbije u EU je formalnost. Borisov: Naš savez nije uperen protiv Rusije, Turske, SAD, niti EU, samo želimo investicije. To bi i Buda Lončar i njegove kolege potpisali 1988. Ovaj Vučićev pokušaj pravljenja neke nove ‘male antante’ u sasvim novim geopolitičkim okolnostima i sa drugim članicama (sem Rumunije) racionalan je pokušaj na fonu prosvećenog antijugoslovenstva koje nikako da pusti korene ni u Srbiji ni u entitetima nastalim na njenim razvalinama. To što ovakvi skupovi na visokom nivou deluju terapeutski posle silnih sastančenja na fonu pomirenja po razvalinama Titolenda, ne treba preterivati i očekivati da se iz naftalina izvade predlozi tipa onog Miloševićevog kad je Micotakisu predložio konfederaciji Srbije s Grčkom.

To što odavno nema Jugoslavije ne znači da kriza na njenim prostorima i dalje nema jugoslovenski karakter. Iz tog vrzinog kola se Srbija hitno mora izvlačiti. Iskustvo i Tadića i Vučića je pokazalo da se sa Sarajevom i Zagrebom mora praviti ‘hladni mir’ kao realistična mera stvari (R. Cvetićanin), jer zaista će još mnogo vode proteći i Dunavom i Drinom dok tu stvari ne budu iole ‘prijateljske’. Beogradski samit balkanskih lidera prošao je bez Milorada Dodika, što je takođe delovalo relaksirajuće s obzirom na Dodikovu frekventnost pojavljivanja u Vučićevim režijama i njegovu inkluzivnost u regionalnim i geostrateškim kontekstima. Dodik je ipak teškaš ‘Jugosfere’.

‘Pravoslavni savez’ lekovito može da deluje i na izvlačenje Srbije iz ‘makedonskog pitanja’ u koje se previše bila uplela, i zainteresovanost za to pitanje samo u njegovim korelacijama s Kosovom. Jer među ove tri pravoslavne zemlje EU, bar dve imaju bitniji stav o Makedoniji od Srbije. I tako bi trebalo da ostane.

U pomalo neočekivanim raspletima, Crna Gora dobija izvesne ‘slovenačke obrise’. Čak te dve najmanje republike Titolenda sad pokazuju možda najveću solidnost u smislu racionalizacije glavnog narativa. U situaciji kad Srbija i Hrvatska, sad je već sasvim izvesno, ne mogu biti Francuska i Nemačka ovog Regiona, a još nisu dovoljno naoružane da bi mogle da budu Indija i Pakistan, slovenačko – crnogorski vidici za Srbiju postaju ono što treba sačuvati iz Jugosfere. Ako je paket ulaska u EU s Hrvatskom brzo prokockan (ne samo srpskom krivicom), paket sa Crnom Gorom Srbija ne bi smela da propusti. Srbija je sanirala posledice izvoza ‘antibirokratske revolucije’ u Sloveniju, Crna Gora je temeljno promenila imidž svojih odnosa s Hrvatskom i to su uspešniji primeri normalizacije odnosa u bivšoj Jugi. Srpsko-albanski konflikt uticao je vremenom na saniranje srpsko-bugarskog. Mogu li zaista Hrvati postati Srbima novi Bugari? To bi bio veliki domet, kad dovoljno vode protekne Dunavom kako je to metaforično rekla hrvatska predsednica.

Vreme je da Srbi koji još misle da je Rumunija ona zemlja iz vremena kad je Mile Belodedić iz nje prebegao u Zvezdu, shvate realnost o EU i NATO džinu na našim granicama. Neko treba da obavesti dobar deo građana Srbije da se od Prištine do Drača može autoputem, pa isto tako da shvate da će zemlja koja je ovde bila više poznata po skupštini i alvi nego po kosmonautu koji je iz orbite razgovarao sa Todorom Živkovim, predsedavati EU i da hoće da lobira za Srbiju. Bojko Borisov je u Beogradu govorio na fonu kultne knjige njegove zemljakinje Marije Todorove ‘Imaginarni Balkan’, iz čega se dalo zaključiti da balkanske zemlje ne treba da pristaju na stereotipe o ‘balkanizaciji’ kao iskonskom stanju varvarstva, već o Balkanu kao delu Evrope koja je u mnogim svojim delovima imala trvenja i klanja veća nego balkanska. U srpsko-bugarskim odnosima vremenom je od Slivnice i Bregalnice postalo bitnije kumstvo Hrista Stoičkova i Miroslava Ilića. I uzrečica ‘vaistinu Stoičkov!’

Vučić kao da nije razjasnio kakve su relacije ‘pravoslavnog kvarteta’ (Visoki savet za saradnju Srbije, Bugarske, Grče i Rumunije), sa Krajovskom grupom – koju su osnovali 2015, on kao tadašnji srpski premijer, Bojko Borisov kao bugarski i Viktor Ponta kao tadašnji rumunski premijer. Vučić je govorio ranije kako želi ‘temeljniju institucionalizaciju Krajovske grupe’. Da li se sad ta Grupa širi u pravcu Grče ili se marginalizuje kao da hok rešenje? Da li je ‘pravoslavni kvartet’ naš put u EU sa ‘više brzina’?

Šta danas znači parola ‘Balkan balkanskim narodima’? Jugoslaviju kao njenu konkretizaciju – sigurno ne. U bilo kojoj varijanti. To nije malo saznanje pred stotu godišnjicu od ‘ nesmotrenog ujedinjenja’, kako se to da čuti u Hrvatskoj. I ne treba to saznanje mešati sa pakosnim uzrečicama tipa ‘svaku Jugoslaviju u mutnu Maricu’. Malo melanholije ipak će ostati ponegde.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari