Uvek kad čujem Scorpions i Wind of Change (1990), posvećenu padu Berlinskog zida i istinskom pomirenju s Rusima, setim se jednog majora JNA čija sam bulažnjenja slušao na odsluženju vojnog roka.

On nam je držao političko predavanje i na činjenicu da istočni Nemci trabantima beže masovno iz zemlje, objasnio nam stvari ovako: ‘Sad se vidi koliko su jugoslovenski komunisti bili dalekovidi pa su 1950. uveli samoupravljanje, tako da će sad sve zemlje komandno-planske privrede, uključujući i SSSR preći na samoupravljanje’. Rizično je kad takvi mozgovi posle krenu u odbranu srpskih nacionalnih interesa i vekovnih ognjišta.

Onda sam, odmah posle vojnog roka, na utakmici Crvena zvezda – Dinamo Drezden, brzo video da se iz bivše komunističke DDR ekspresno regrutuju i ozbiljni neonacisti upakovani kao ‘skinsi’ koji su na Marakanu došli kao navijači – ultrasi Dinama. Može se oprostiti Slobodanu Miloševiću i Dobrici Ćosiću što nisu slušali Love at First Sting (1984) i moćne Scorpions singlove s tog albuma – Rock You Like A Hurricane i Still Loving You, ali nijednom srpskom komunisti ili demokratskom nacionalisti ne može se oprostiti ako nisu čuli zvižduke Wind of Change, razumeli reči pesme i prskalice sa MTV spota.

Odsviraju li Scorpions Wind of Change sledećeg četvrtka u beogradskoj Areni, znajte da je to labudova pesma ‘kraja istorije’ ali i pesma koja je u srpskom bunilu izgubila trku sa Braćom Bajić i stihovima posle kojih se učinilo da Srbija možda neće imati pravo na budućnost – ‘na Triglavu neće žito – nek vam seju Tito i Kardelj’.

Inače, meni je te predratne sezone 1989/90. onaj pomenuti major objašnjavao da smo mi (JNA) treća vojna sila u Evropi, a pošto sam i zahvaljujući Scorpionsima znao da nismo treća rock sila (jer Nemačka je sigurno iznad nas), nije me bilo lako ubediti ni u tu mistifikaciju o JNA. O unutrašnjoj destruktivnoj snazi te skalamerije nisam ni razmišljao. Iskren da budem, kad sam u iz vokmena klasića iz Hrvatske prvi put te 1990. čuo ‘Ružu hrvatsku’, najpre sam pomislio kako je Jasenko Houra vešto pokrao U2, nego što sam to doživeo kao pesmu posvećenu Savki Dabčević Kučar, ili se nervirao se što Bora Đorđević ne snimi posvetu Latinki Perović. Inače, na tom albumu Prljavo kazalište brani Boru Đorđevića od političkog progona, da bi prošle godine sve postalo bizarno jer je Kazalište sa koncerta na MOSI igrama u Pljevljima otišlo u Knin na državotvorni koncert povodom ‘Oluje’. Kao da prati ‘štafetu mladosti’, pa ima koncert gde ona ‘zanoći’.

Kad danas kažemo ‘tražili ste – gledajte’, možda se slabo ko seća odakle potiče ta uzrečica. Potiče iz istoimenog TV šoua američke produkcije koji je TV Beograd emitovala osamdesetih godina. Princip ove kolažne emisije bio je prost: Na primer, gledalac iz Ohaja poželi da vidi kako se dreser mazi sa pitonom, ekipa u nekoj nedođiji ili cirkusu nađe baš takvog, snimi prilog, on se emituje, i na kraju voditelj slavodobitno kaže da je dreser pomazio pitona ‘jer je gledalac iz Ohaja to tražio’. Zbog te emisije krenuli su i hladnoratovski vicevi, pa kad je umro Andropov (vladao posle Brežnjeva, a pre Černjenka), na pitanje zašto je umro, u Americi su se zbijale šale: ‘Pa zato što je gledalac sa Floride to tražio’. SSSR je tada već gubio istorijsku bitku, a danas je pitanje da li bi Putin baš otišao sa vlasti ili vratio Krim Ukrajini samo zato što je to tražio gledalac iz Milvokija. Jer su se Rusi izveštili medijski i sajber.

Dok se Jugoslavija raspadala u tribalnoj agoniji po principu glasanja za revanšistički nacionalizam – ‘tražili ste gledajte’ – jedno vreme se činilo da je, što se sveta tiče, Wind of Change pesma ‘kraja istorije’: Januara 1994. u Briselu je održan prvi samit NATO pakta posle kraja Hladnog rata i raspada SSSR. Zapadni saveznici tada nude bivšim komunističkim zemljama povezivanje putem Partnerstva za mir. A pazite ovo: Posle razgovora sa saveznicima američki predsednik Bil Klinton putuje u Moskvu (13. januara). Vašington obećava najmanje milijardu dolara kao pomoć reformama ruske privrede. Predsednik Boris Jeljcin jamči da prelazak s komandno-administrativne na tržišnu privredu neće biti usporen. Ili ovo: Klinton, Jeljcin i tadašnji predsednik Ukrajine Leonid Kravčuk postižu dogovor o atomskom razoružanju Ukrajine (14. januara). Dogovor je da će biti demontirano 176 balističkih raketa sa oko hiljadu i po bojevih glava okrenutih ka Americi. Ukrajina je tako postala prva zemlja u istoriji koja se odrekla atomskog naoružanja. Zauzvrat dobila je uran za svoje nuklearne elektrane i finansijsku pomoć Amerike za konverziju vojne industrije. Amerika, Rusija, Velika Britanija i EU kasnije te godine potpisale su memorandum kojim garantuju teritorijalni integritet Ukrajine.

Treba li sad srpska nacionalna politika da se bazira na revizionističkim nadama da je klatno opet krenulo u drugom pravcu i da će se ceniti i revalorizovati Miloševićev otpor kao globalne avangarde. Kako vam danas izgleda poseta Vladimira Žirinovskog, lidera ruske LDP (samo terminološka sličnost sa Čedinom partijom), ‘srpskim zemljama’: Na mitingu u Podgorici 1. februara 1994. Žirinovski je rekao: ‘Ako oni formiraju evropsku zajednicu od Londona do Beča, mi ćemo formirati istočnoevropsku zajednicu od Knina do Krima.’ Sreo se i sa Vojislavom Šešeljem i najavio formiranje sveslovenskog parlamenta. Žirinovski je tada, kako je medijski predstavljeno, Arkanu dao tajno oružje najnovije generacije. To oružje ne zagađuje okolinu, stradaju od njega samo neprijateljski vojnici. Ono je, piše Politika od 5. februara 1994, već isprobano u okolini Brčkog. Očigledno da mnoge reči iz ove posete nisu izgubile na aktuelnosti. Jer im sada međunarodne okolnosti idu naruku. Pomisliće neko. A možda bi kad govorimo o haškim bilansima, mogli da se zapitamo i koliko su neka pansrpska očekivanja iz devedesetih bila optimalna duhu vremena.

Jeste li zaboravili stihove ravnogorca Radovana Bećirovića koje je 1994. u Skupštini Srbije recitovao Vuk Drašković: ‘Drino vodo, bar jedno stoljeće, s tebe Srbin vode piti neće. Drino vodo, amanet ti teški, sačuvaj nam naš ugled viteški, nemoj pričat Dunavu i Savi, za naš polom i nas nož krvavi’. Može li se većinski i iskreno, bez nametnutih fraza i deklaracija zbog EU integracija, tako o zločinima sopstvenog naroda govoriti u parlamentima državica nastalih na razvalinama Titolenda? Samoubistvo hrvatskog generala Praljka u Hagu i reakcije u tamošnjem Saboru još su jedan dokaz da ne može. Možda Berlinski proces Angele Merkel može da pomogne oko carinskih ratova i privrede, ali kad su tabuizirani narativi u pitanju – svaki ‘Berlin plus’ ovde je jalov. Može li bar Srbija voditi spoljnu politiku onako kako bi je vodio Vuk Drašković, čija evroatlantska pozicija u vladajućoj koaliciji deluje unikatno, mada i dragoceno jer je ipak još tu bar formalno.

Ako je opšte mesto da Vulin govori ponekad za svoju dušu, a ponekad ono što Vučić misli, možemo li se bar po principu ‘konstruktivne opozicije’ ponadati da i Čedomir Jovanović što se tiče ratnog nasleđa i međunarodnih perspektiva Srbije ponekad govori i ono što Vučić misli?

Čedomir Jovanović i Nenad Čanak su od opozicione inspekcije u procesu detekcije i diferencijacije etiketirani kao Vučićevi saradnici, ali to ne znači da zbog kolaboracije s režimom oni nemaju zdravije nacionalne stavove, bar prema ranim zločinima i odnosu prema (anti)fašizmu od patriotskog dela antivučićevske opozicije, bez koje takozvana ‘ispravna’ građanska ne može oboriti Vučića. Samozavaravajući Vučićev ‘keč ol’ (politički švedski sto – od evrofanatika do julovsko-radikalskih revizionista) dobio je refleks u neprincipijelnom opozicionom ‘keč olu’. Ako su groteskni, onda nam valjda takvi politički konsenzusi nisu ni potrebni. Prvo Vučićevi, pa onda svi ostali.

Nakon haškog triler finala, umesto katarze, region će još dugo biti opterećen onim što je bivši britanski ambasador u Beogradu Čarls Kroford okarakterisao kao ‘cirkus na nivou lokalnog simbolizma’. Retko ko danas od čuvara novokomponovanih nacionalnih narativa nastalih na razvalinama jajačke tvorevine ne bi potpisao dosetku Vojislava Koštunice – ‘svaku Jugoslaviju u mutnu Maricu’, ali je ipak teško osporiti činjenicu da to što odavno nema Jugoslavije ne znači da kriza na ovim prostorima nema jugoslovenski karakter. Sramno izgleda insistiranje na avnojevskim granicama, a ignorisanje i blaćenje avnojevskih principa.

Prema nekim postmodernim teorijama, rat u Ukrajini i težnja da se Višegradska grupa u okviru EU proširi na savezu konzervativnih država pokazuju da se još nije ni Austrougarska raspala kako treba, a kamoli jajačka Jugoslavija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari