U bidimpeštanskoj Knez Mihailovoj – Vaci ulici, okačena je ulična rasveta, ali je još ne pale kad padne mrak.

Mađarska je 1993. zabranila simbol crvene petokrake, ali prodavnice suvenira su pune artefakata komunističke epohe. Sovjetsko gušenje mađarske revolucije iz 1956. velika je trauma, ali je ‘gulaš komunizam’ Janoša Kadara u nekim stvarima bio relaksiraniji od modela u bratskim lagerskim državama.

Širom Budimpešte su najčešći i upadljivo vidljivi bilbordi s likom DŽordža Sorosa. Mađarski prijatelji mi objašnjavaju kontekst: Otprilike, Orbanova vlast je pozvala građane na neku vrstu ‘unutrašnjeg dijaloga’ o famoznom ‘Sorosevom planu’ po kome bi tobože svake godine u Evropu ušlo milion migranata, od kojih bi svaki dobio po petnaest hiljada evra, pa je red da se građani izjasne šta misle o tome, posebno u situaciji kad pojedini briselski komiteti EU podržavaju ovakvu viziju ‘otvorenog društva’. Mađari s kojima razgovaram mi kažu da je kovanica ‘Sorosev plan’ konstrukcija ‘neliberalne demokratije’, fejk vest i spin. Bilbordi su jako vešto dizajnirani. Formalno, oni pozivaju na dijalog, natpisi na njima nisu uvredljive prirode, dok perfidno instruiraju nacionalni otpor zaveri, a sam Soros (amerikanizovani Mađar jevrejskog porekla) ostavlja utisak čoveka ‘satanskog osmeha’. Na udaru ‘neliberalne demokratije’ nalazi se i Sorosov Centralnoevropski univerzitet u Budimpešti. Sorosevci se u javnostima centralne i istočne Evrope koje su prožete ‘konzervativnim revolucijama’ tretiraju kao neka vrsta ‘neoliberalnih gulenista’. Ovde čujem i da su Poljaci ‘najbliži narod’ Mađarima. Imamo, kažu mi pomalo cinično moji sagovornici, ‘zajedničke neprijatelje’, kao što ih zajedničke imate vi Srbi i Grci, imamo konzervativne crkve, zajedno smo na braniku ‘bele Evrope’, naši navijački ultrasi imaju bratske veze, kao vaši srpski s ruskim i grčkim. Vaša (srpska) mržnja s Hrvatima sanirala je istorijsku netrpeljivost Mađara i Hrvata. Uostalom, Drava je granica i nema mnogo mešanja stanovništva. Mada, mnogi su ovde ponosni bili, kad je mađarska diplomatija zauzela najtvrđu moguću poziciju u pogledu ulaska Hrvatske u Organizaciju za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) dokle god ona ne ispoštuje odluke arbitražnog suda vezane za mađarskog energentskog džina MOL.

Što se tiče trenutno dobrih odnosa Srbije i Mađarske, i srdačnih Orbana i Vučića, moji sagovornici kažu da se mađarska politika prema srpskom putu ka EU može svesti na parolu: ‘Srbija napred, migranti stoj!’ Čujem i da je naša sreća što je Vučić bio radikal pa mu se uvek pojavi i pomalo griže savesti, i da bi mu ‘stabilokratija’ bila efikasnija da je počeo kao Orban – kao mladi liberal. Takva je nekad bila njegova partija Fides i njegova ekipa u njoj. Otprilike, to bi bilo kao da je Vučić došao iz Nove demokratije Dula Mihajlovića, a izgradio šešeljevski politički gen. U stvari, Orban zbog transformacije više možda liči na Dodika. Mađarska ekonomija danas ne stoji loše, ali je paradoks, kako čujem, da privredni uspesi upravo zavise od članstva u EU, odnosno od onoga na šta se često prigovara iz Budimpešte Briselu.

Poređenja su interesantna: U Budimpešti sam bio jula 2000. Ona je tada u odnosu na Beograd izgledala nadrealno sa tržnim centrima tipa West End, sa Hungaroringom i koncertima kao što je bio tog jula Stingov na turneji Brand New Day i tada globalnim hitom Desert Rose koji je sa Stingom u studiju snimio Šeb Mami. Danas se Beograd približio Budimpešti, a i koncert Stinga nije senzacija. U Budimpešti sam bio i maja 2004. i nekim klincima je teško objasniti da se i tada čekalo u redovima pred mađarskim konzulatom na Senjaku da se dobije viza. Doduše formular je bio jednostavan, procedura laka, ali se ipak čekalo. E, draga đeco, čiko u starom pasošu ima i hrvatsku i slovenačku vizu. Prvog maja te 2004. Mađarska je postala članica EU, budimpeštanski most Eržebet bio je okićen evropskim zastavicama, na bilbordima je umesto Sorosa bila Lajza Mineli, čiji se koncert nestrpljivo očekivao. Neposredno pred prijem u EU, gradska skupština Budimpešte odlučila je da Staljinu oduzme titulu počasnog građanina. Ulice kao da su bile od literature Ištvana Eršija i Đerđa Konrada. Nije se dalo naslutiti da će u zemlji gde je izmišljena Rubikova kocka za deceniju biti izmišljena ‘neliberalna demokratija’.

Opozicija Orbanu je prilično nesposobna. Levica i liberali su kompromitovani, a o vladavini premijera Ferenca Đurčanjija (2004-2009) Orbanove pristalice će vam govoriti tako loše da na momente pomislite, naviknuti na srpski ‘diskurs’, da ćete svaki čas čuti da je Ferenc ‘dosmanlija’. Možda nisam bio naleteo na pravog, ali nikad u inostranstvu od taksista, kad čuju da sam iz Srbije, ne dobijem priznanje za otpor demokratske opozicije fatalnoj Miloševićevoj politici devedesetih. Ali, zato nezasluženo primam lovorike za otpor globalnom imperijalizmu. Tako mi i buckasti taksista u Budimpešti sad čestita na otporu i kuka što hegemoniju briselske birokratije i on mora da plaća iz džepa. Naglašava mi da je Kosovo srpsko i da ne smemo da popustimo, kaže mi da su Rumuni najgori i da su oni ‘poreklom Albanci’ iako se predstavljaju kao ‘neki Romani’. Podseća me koliko je Mađara ‘ostalo’ u Rumuniji i Slovačkoj, ali naglašava da je Mađarima u Vojvodini dobro. Taksista tvrdi da ne mrzi nikoga i da ima prijatelje među Arapima, ali ne voli Sorosa i smatra ga odgovornim za mnoge probleme kao generalno i ‘jevrejski lobi’.

Uz sve simpatije za ‘srpsku stvar’, taksista nije znao da je mađarski premijer Pal Teleki sebi oduzeo život jer nije hteo da sa nacistima napadne Srbiju i Jugoslaviju 1941. godine. Na stolu je ostalo pismo upućeno Miklošu Hortiju, mađarskom regentu: ‘Vaše visočanstvo, pregazili smo svoju reč i to iz kukavičluka, nismo ispoštovali Sporazum trajnog mira sa Jugoslavijom. Nacija to oseća, a mi smo odbacili svoju čast. Sada smo saveznici nitkova jer nijedna reč o navodnim zločinima nije tačna. Ni protiv Mađara, čak ni protiv Nemaca. Postaćemo lopovi! Krašćemo ljudska tela i duše! Nacija smeća. Nisam te sprečio u tome. Ja sam kriv.’ Teleki je bio član delegacije koja je 12. decembra 1940. u Beogradu potpisala Ugovor o večnom prijateljstvu i miru između Jugoslavije i Mađarske.

Taksista me je pogledao kao krava mrtvo tele, kad sam mu rekao da je moj pravi razlog dolaska u Budimpeštu u stvari koncert Gorillaz! Tamo su došli neki sasvim drugi Mađari. U Papp Laszlo Sportareni Gorillaz su promovisali svoj novi i ekspresno kontroverzni album Humanz, i još jednom pokazali kako izgleda i zvuči moderno, jer moderno je ono što u tom trenutku radi Gorillaz. Šteta što nisu izveli novu Hallelujah Money na kojoj je gostovao Bendžamin Klementin i šteta što Leonard Koen nije imao priliku da to otpeva kao doprinos svim tim eklektičnim Gorillaz meandrima.

Produkcija je bila baš to – moderna. Od novih hitova uživali smo u Andromedi koja je kao hit možda malo isforsirana, ali uživo njen sinti-pop dobija gabarite koji demantuju zaključke na osnovu paušalnog preslušavanja Humanza. Izvedena je nova visokokalorična diskara Strobellite, pa dekompenzovana Saturnz Barz (Spirit House), u saradnji sa Popcaanom, koja je dobila spot dostojan snage najpoznatijeg animiranog benda u istoriji. Vođa celog projekta – Dejmon Albarn, potvrdio je harizmu na sceni, iako je ovoga puta u Pešti na momente sve podsećalo na nikad ostvarenu kolaboraciju Lajbaha i Tap 011, ali možda i zato što je album Humanz nastao i kao Albarnovo ugađanje ukusima njegove ćerke pa otuda sad svi ti gosti čiji je ona fan.

Iako sam bio možda najmatoriji na koncertu, posle taksiste bilo je ugodno videti nekoliko hiljada mađarskih klinaca spremnih na kosmopolitske multimedijalne ugođaje. Mnogi se ne sećaju kako je bilo te 2001. kad je svet doživeo Gorillaz otkrovenje. Dok smo mi uživali prve plodove DOS vlasti, kritičari su zabeležili da je te godine hevi metal postao i Tool, da se Maraja Keri skinula u emisiji Total Request Live, dok je ekscentrični koncept animacije postao platinasta senzacija: Animirani cool članovi i klinci: 2D (vokal, klavijature), basista Murdoc sa jednim zubom, tajanstvena ledena dama Noodle (solo gitara i prateći vokali) i vredni hip- hoper Russell (bubnjevi i perkusije). Tek je ova ekskurzija muzičke misterije, kako su pisali kritičari, rasprodala Blur, jer iza virtuelnog projekta stajao je Blurov genijalac Dejmon Albarn i kreator Tank Girl, strip crtač DŽejmi Hulet. Albarn uvek daje glas za 2D.

Moćan bend kakav je bio Blur, za nas je ostao u senci sankcija. NJihova nepredvidljivost koja je krenula od albuma Modern Life Is Rubbish (1993) stigla je do Humanza. Ili je stigla modernost inspirisana cinizmom šezdesetih kao na monumentu Parklife (1994) gde je inspiracija bila i krpa za sudove. Čak su i basistkinja Tina Vejmut i Tom Tom Klub deo porodičnog stabla Gorillaz koje ide do Talking Heads. Do Kubanca Ibrahima Ferera i nekih Eminemovih pulena. Sa Humanzom stigli su i Vins Stapls (Ascension), Grejs DŽouns (Charger) i hip-hop trio De La Soul (Momentz). Kritičari podsećaju da je Albarn i pre Trampove pobede radeći na albumu oblikovao Trampovu Ameriku.

Čuli smo i jedan od najvećih hitova benda – Clint Eastwood. Za bis su ostavljene Feel Good (sa De La Soul), i Demon Days kao zadnja. Ceo taj sataraš dip hausa, repovanja, R&B, diskare, rock pasaža, zvučao je spakovano kao kutija kozmetike. Uz Busted and Blue (nažalost nisu je izveli), valjda se i osećaj zgrčenosti koji je osetio Saša Janković u sobi hotela u centru Beča rastače u finu melanholiju. Ako vas je taj Jankovićev tvit zbunio ili ubedačio, evo mog predloga za vikend:

‘Zvonce. Komšinica moli soli. Dečja soba skrovište beše. Ostanite još, prijatelj moli. I blede usne se smeše.’ Ištvan Erši, beše to.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Danko Djuric Odustani od odgovora