Danas je veliki dan. Srpski političari su konačno odlučili da je baš danas taj istorijski dan kada Srbija treba formalno da objavi svoju kandidaturu za članstvo u Evropskoj uniji. Već mesecima se ovaj događaj najavljuje uz uveravanja da će to biti posledica „ozbiljnog promišljanja o tome koji je najbolji trenutak za taj veliki korak“.

Nismo dobili obaveštenje zašto je odabran baš današnji dan, 22. decembar 2009. godine, ali oštro demantujem natuknice nedobronamernih, dobro obaveštenih zlih jezika, koji tvrde da je to učinjeno zato što je danas moj 49. rođendan.

Šalu na stranu, ovo jeste veliki dan za našu državu, dan koji bi morao da predstavlja početak nove, bolje i uspešnije epohe u istoriji Srbije.

Odlukom o aplikaciji za ulazak u EU pokazana je rešenost da prihvatimo sve standarde čije dostizanje je conditio sine qua non za eventualno buduće članstvo. Ovim aktom je takođe odlučeno da prihvatamo sve uslove koje će nam EU kao celina ili njene članice pojedinačno postavljati u narednim decenijama, do dana kada ćemo postati punopravni članovi najbrojnije, najbogatije i najuređenije zajednice država na planeti Zemlji.

Taj put neće biti ni kratak, ni lak, a permanentno će postojati sumnja u stvarnu mogućnost ostvarivanja tog velikog cilja. Moj redukovani optimizam je pre svega posledica svesti o dramatičnom rastu straha i jačanju otpora prema daljem proširenju zajednice u skoro svim njenim članicama, a posebno u državama koje su osnivači i utemeljivači EU i koje imaju dominantan uticaj na kreiranje i donošenje svih važnih odluka. Ni u jednoj od tih država, na eventualnom referendumu, ne bi pobedila ideja o daljem proširenju, a na pitanje da li bi trebalo smanjiti finansijsku pomoć novoprimljenim članicama, odgovor bi nesumnjivo bio pozitivan, ogromnom većinom glasova. Razlozi za ovakvo stanje duha većeg dela Evrope su mahom poznati i razumljivi, te ih ja ne bih ponovo navodio i obrazlagao. Ipak, nadajmo se da će se ovakva negativna atmosfera nekada promeniti, mada nema puno činjenica koje bi opravdale tu nadu.

Nadam se, takođe, da su najviši funkcioneri naše države donošenjem ove istorijske odluke prihvatili neophodnost korenitih promena u funkcionisanju državnog aparata, njegovih rukovodilaca i činovnika. To znači da je od današnjeg dana neophodno poštovanje svih važećih zakona i podzakonskih akata, poštovanje svih prihvaćenih i obavezujućih akata međunarodnog prava i da je sprovođenje i poštovanje pravnih normi obavezno za sve podjednako, a da se sprovođenje zakona vrši svaki dan, od danas do večnosti. To znači da aktuelna vlada, na primer, mora odmah iza novogodišnjih praznika da Skupštini Srbije podnese završni račun ovogodišnjeg budžeta, da prestane sa klevetanjem knjigovođa i javno prozove i kazni odgovorne za nenamensko trošenje nekoliko milijardi budžetskih para.

Želja za članstvom u EU je takođe nespojiva sa daljim zataškavanjem ubistva na Topčideru, ubistava Slavka Ćuruvije i Dade Vujasinović i svih drugih koji su izgubili život u prisustvu vlasti. Tužioci, vrh policije i sudije moraju aktivnije i hrabrije da započnu istrage i okončaju suđenja, odnosno uđu u odlučan obračun sa svim vidovima kriminala i korupcije ili da svoje plate uplaćuju na tekući račun Brankice Stanković, koja godinama radi njihov posao.

Put ka Evropi je u suprotnom smeru od nezakonitog favorizovanja tajkuna pod zaštitom države, kojima se oprašta neplaćanje poreza, isplata plata bez plaćenih doprinosa i druga maltretiranja radnika, prilagođavanje urbanističkih planova njihovim potrebama, uz ogromne gubitke za državni budžet i gradske kase i tolerisanje njihovog monopolskog položaja.

Država koja bi u EU mora da poštuje sistem javnih nabavki, ali i da u otuđenju velikih delova nacionalnog bogatstva poštuje tendersku proceduru i odmah prekine dosadašnje ponašanje pijanog naslednika, koji za par poena povećanja dnevnog političkog rejtinga rasipa decenijama sticanu očevinu. Poklanjanje NIS-a i Zastave moraju biti poslednji primeri bahate iracionalnosti koja nam je stvorila ogromnu materijalnu i političku štetu.

Modernizaciju državne uprave, bez koje je nemoguće efikasno izvršiti neophodnu reformu nekoliko destina hiljada propisa, što je uslov za približavanje EU, ne mogu sprovesti partijski moćnici koji u državnim institucijama, organima i organizacijama, mahom zapošljavaju svoje rođake, kafanske poznanike, saigrače sa rekreativnog fudbala ili košarke i odane, ali priglupe partijske jurišnike. Ako, na primer, predsednik Srbije u svoj kabinet dovede nekog lekara koji voli da peva i igra basket, što je njegovo legitimno pravo, onda taj veselnik može ili da leči svog šefa ili da ga, eventualno, podučava kafanskom pevanju. Ono što apsolutno ne sme da radi u državi koja je podnela kandidaturu za članstvo u Evropskoj uniji je da vređanjem građana, poreskih obveznika koji i njemu i njegovom šefu obezbeđuju platu, prevoz, grejanje i njihovu porciju od onih milion ćevapa, leči svoje mnogobrojne komplekse.

Gospodo srpski političari, bauk Evrope kruži nad vašim foteljama!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari