Prođe još jedan Prvi maj. Vodeći sindikalci su ga proslavili na različite načine. Jedni su organizovali „veliki protest“ u centru Beograda na kojem su okupili skoro celokupnu rodbinu i manji deo komšiluka i time su manifestovali poslednje upozorenje Vladi Srbije. Drugi su, ne radeći ništa, optuživali prve da su nesposobni, a treći su, po prohladnim izletištima, u magli, nožem, ražnjem i roštiljem vodili borbu protiv novog meksičkog gripa masovnim uništavanjem najvećeg krivca za njegovu pojavu.

 Za činjenicu što im je rejting niži, u promilima, od zakonom dozvoljene količine alkohola u krvi, optuživali su jedni druge. Niko od njih nije bio sa onima zbog kojih postoje i čije članarine troše, sa radnicima koji štrajkuju glađu i u samopovređivanju traže način za ostvarivanje svojih ciljeva.

Političari su prazničnu nedelju proveli radno, prepirući se oko toga ko će dobiti koliki procenat, valjda budžeta, i izračunavajući koliko štede narodne pare ako sami sebi kuvaju kafu ili ako supu odlažu u frižider tek kada se ohladi… Uvereni u svoju nepogrešivost i patriotizam i ovi na vlasti i oni u opoziciji zadovoljni su svojom politikom, svojim mestom i ulogom u njoj.

Naravno, kao što i dolikuje „njemu kao Predsedniku“, Predsednik nam je podario svoja pretpraznična promišljanja. Kaže, treba da zastanemo sa privatizacijom, jer joj nije vreme… I dodade da Ustav treba promeniti jer nije prirodno da samo Vojvodina ima ekskluzivitet autonomije, a i da treba smanjiti broj poslanika u Narodnoj skupštini da se ne bi desilo da „mnoštvo stranaka učestvuje na izborima, sa lakoćom ulaze u parlament i postavljaju uslove za ulazak u Vladu“. Posledica ove izjave je da se svi političari zamisle nad izrečenim u tolikoj meri da niko, ama baš niko, pa ni sam Koštunica ne nađe vremena da dođe u crkvu svetog Marka na parastos žrtvama

„vojno- redarstvene operacije Bljesak“.

Očekujem da će, ako ne pre, onda do kraja ovog meseca, vascela politička javnost shvatiti da je privatizacija zakonski definisan proces i da se ne može sa njom zastati ni zbog vremena ni zbog mišljenja bilo koga pa ni „njega kao Predsednika“. Nadam se da je svima jasno da Vojvodina, potpuno prirodno, svojim tradicionalnim autonomnim položajem mora da ima specifična prava koja ne destabilizuju Srbiju i ne čine od nje asimetričnu državu. Postojećim Ustavom je zajamčena mogućnost stvaranja novih regiona i autonomija Vojvodine nije prepreka tome.

Konačno, samo političke analfabete ne znaju istorijsku činjenicu da za probleme u jednoj državi ne mogu biti krive ni male stranke, ni male društvene grupe, ni bilo kakve manjine. Krivica je ekskluzivno obeležje velikih, najvećih posebno… Naravno, Ustav treba menjati, ali zato što je loš, na mnogim mestima nedorečen, kontradiktoran i zato što je donet pod sumnjivim okolnostima.

Praznik je prošao i vreme je da se svi, a posebno politička „elita“ ove zemlje, vrate svom poslu. To ne sme biti nastavak estradne političke demagogije koja poslednjih nekoliko godina obeležava srpsku političku scenu. Kriza, njeni uzroci i posledice dramatično su ozbiljniji nego što je njihova dosadašnja percepcija i politička prezentacija. Tačno je da svetska ekonomska kriza nije započela u Srbiji i da recept za njeno prevazilaženje ne treba tražiti kod nas, ali je nužno spoznati činjenicu da je naša domaća, socijalna, ekonomska i politička kriza postajala pre ove belosvetske. Ova naša, domaća, mnogo je opasnija i zbog činjenice da njeno rešavanje i izlazak iz nje zavisi samo od nas. Svetska ekonomska kriza će proći za deset do petnaest meseci, ali će domaća kriza ostati ako danas ne nastavimo reforme definisane i započete u prvim godinama ovog milenijuma, reforme koje su poslednjih pet godina kompromitovane i demonizovane upravo od onih čija je istorijska obaveza bila da ih dosledno sprovode. Bez uspešnog okončanja tranzicije, građani Srbije će biti uskraćeni za benefite koje će doneti okončanje svetske ekonomske krize. Upravo danas, kada kriza na ovim prostorima još nije pokazala svoju punu snagu, poslednji je čas da se svi zajedno trgnemo i prihvatimo posla. Jasno je da su Vlada i onaj ko njome upravlja glavni nosioci ovog neodložnog posla. Nisam siguran da nisu zaboravili šta treba da rade, pa ću pokušati da ih podsetim na najvažnije. Dakle, hitno treba:

l Doneti konačnu odluku o spoljnopolitičkom pozicioniranju Srbije. Treba biti u dobrim odnosima i sa nesvrstanima i sa Moskvom i sa Vašingtonom, ali integracija u Evropsku uniju nema alternativu, uz ispunjenje svih postavljenih uslova.

l Definisati razvojnu strategiju Srbije, njene prioritete i stvoriti realne, dugoročne podsticajne mere za njeno ostvarivanje.

l Završiti proces privatizacije, uključujući i javna preduzeća, i dosledno sprovoditi Zakon o stečaju.

l Pojednostaviti zakonski okvir za poslovne aktivnosti i smanjiti poreze na plate van javnog sektora.

l Izvršiti racionalizaciju i podići nivo stručnosti državne uprave i lokalne samouprave.

l Vratiti imovinu Vojvodini, opštinama i gradovima, okončati restituciju.

l Okončati reformu pravosuđa i reaktivirati reforme obrazovnog, zdravstvenog i penzionog sistema.

Odmah, gospodo, odmah!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari