Srbija je postala zemlja u kojoj možete dobiti teške batine ako ste stranac, zemlja u kojoj policija moli „navijače“ da ne gađaju praćkama napunjenim ofarbanim kamenjem ljude specifične seksualne orijentacije, zemlja u kojoj su Veliki brat i Farma građanima interesantniji od govora njihovog predsednika u Ujedinjenim nacijama. Prošla sedmica je bila nedelja istine u kojoj su pale maske i naše ružno lice stvarnosti je zaprepastilo svakoga ko deli istinske vrednosti moderne Evrope. Srbija je postala država koju Veliki brat pretvara u pravu Orvelovu farmu.

Kako se desilo da od zemlje koja je do juče bila primer gostoljubivosti postanemo rizična destinacija za mnoge koji su poslovno ili zabave radi došli da nas posete? Ko je za to kriv? Navijači, pripadnici organizacija čija imena predstavljaju nerešiv rebus njihovim članovima ili zapadnjačka urota, kako nam neki dan na B92 reče mlađani Nemanja, danas šerif od Mokre gore, a nekada izvanredan reditelj. Naravno, niko od njih. Za ovo divljaštvo su krivi političari.

Navijači fudbalskih klubova nisu samonikle biljke. Njih decenijama uzgaja i štiti „politička elita“ uverena da je uvek dobro imati uz sebe čopor gnevnih koji može biti od koristi pri ostvarivanju procesa širenja i nametanja njihovih „političkih ideja“. Navijači su i de facto i de jure odgovornost uprava klubova pod čijim obeležjima nose pajsere za prebijanje Francuza koji piju pivo ili baklje za spaljivanje policajaca na zadatku. A u tim upravnim odborima, direktno ili preko svojih tajkunskih delegata, odlučujuću reč vode upravo političari koji već celu deceniju sprečavaju privatizaciju sportskih klubova i uvođenje reda u tu oblast. Srpska javnost je ostala uskraćena za izjavu potpredsednika UO FK Partizan Rasima Ljajića, ministra za rad i socijalna pitanja u Vladi Srbije, povodom prebijanja francuskog navijača od strane, kako kaže policija, navijača njegovog kluba. Šteta, neko toliko upućen u oblast ljudskih prava mogao je da nas podari nekom mudrošću koja bi nam rasvetlila proteklu mračnu nedelju.

Ni pokreti Obraz, 1389, Naši, Vaši, Njihovi i slični nisu samonikli, odavno su oni počeli da igraju uloge statista na estradno-političkim manifestacijama šovinističkog sadržaja i kičerajske scenografije kakve organizuju skoro sve aktivne političke stranke, sve osim onih marginalnih. Vremenom su ti dečaci porasli i poželeli da imaju veću ulogu, da samostalno nastupaju. Kada su im čelnici beogradskog Pravnog fakulteta pre neku godinu dozvolili da za svoje guslanje i narikanje upotrebe čuvenu Peticu, opravdano gunđanje srpske građanske javnosti zbog te zloupotrebe smirivao je Tadić lično, „šaljući nam poruku“ da je to dokaz demokratičnosti i poštovanja ljudskih prava. Takvo nakaradno shvatanje temeljnih vrednosti ozbiljne demokratske države bio je signal „srpskoj patriotskoj mladeži“ da im je sve dozvoljeno, pa i kamenovanje onih koje smatraju lošim Srbima!

Trapava političko-policijska organizacija praćenja ponosne parade pokazala je svu slabost državnih institucija, posebno onih koje bi morale da budu monolitne i snažne. Nakon višemesečne, po njihovim rečima, bliske i uspešne saradnje organizatora i nadležnih u MUP-u, u nekoliko sati ta idila se raspršila na način koji je bio očekivan i lako predvidiv od svih koji znaju „ko-je-ko“ u Srbiji. Prvo je policija naredila da se skup preseli na Ušće, a onda nam je ministar objašnjavao da je njegovo ministarstvo bilo nemoćno, jer su kontramitingaši imali, citiram: „…čak i kamenice u šahtovima!“ Organizatori, razumljivo, nisu otišli na Ušće, jer su do sada tamo mitingovali samo ludaci i tako treba i da ostane.

Policija je, to svi znaju, imala dovoljno opreme, znanja, iskustva i hrabrosti da obezbedi Paradu čak i od tako visokosofisticiranog oružja kao što su kamenice i da lajavce otera dovoljno daleko od centra prestonice, ali nije dobila takvo naređenje. Zašto? Možda je to deo mudre strategije za Kosovo ili važan segment mape puta evroatlantskih integracija, pod našim uslovima. Možda su huligani pronašli inspiraciju za svoje divljanje ne samo na domaćem nego i na međunarodnom političkom planu nakon intenziviranja naše bliske spoljnopolitičke saradnje sa državama koje normalan deo sveta smatra inspiratorima i finansijerima terorizma, a čije lidere definiše kao grubijane i ludake koji ubijaju novinare i političke protivnike.

Ono što sigurno nedostaje huliganima, čije su organizacije pred zabranom, jeste zdravo, domaće porodično vaspitanje. Da se to ne bi, daleko bilo, desilo i vašoj deci, poštovani čitaoci, upućujem vam dobronameran savet. Ne dozvolite da Veliki brat, Farma, Drugi dnevnik, 48 sati svadba i slične emisije od vaše dece naprave ovce. Promenite kanal…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari