Svake godine izrastajući kao događaj, šireći svoje krošnje i korenje ka novim prostranstvima zvuka, uvis, u dubinu, naširoko, vidljivo i nevidljivo, između generacija, zemljopisnih tačaka i najednom otkrivenih, različitih novih agregatnih stanja oslušnutih tonova – Međunarodna Tribina kompozitora (umetnički direktor Ivana Trišić, selektor programa Ivan Brkljačić) donosi pred svoje slušaoce dela koja jednostavno ne možete čuti ni na jednom drugom festivalu ili u redovnoj koncertnoj ponudi sezone.

Izgraditi tako nenametljivu, a moćnu individualnost, izuzetno je dragocen i kompleksan umetnički čin po sebi, koji zaista pomera granice naših očekivanja i iznenađuje apsolutno do sada neupoznatim kreativnim zaprepašćenjima. Baš iz tog razloga, naslov ovogodišnje Tribine – „Iskorak u neobično“ – nije tek samo zgodno ime, već istinski zalog atraktivnog i ohrabrujućeg užitka u svakom svom pojavnom obliku.

Izabrali smo da ovom prilikom predstavimo dva koncerta u ovogodišnjoj ponudi, koji okupljaju po svemu izuzetna autorska i izvođačka imena. Odigravajući se u prostranom i sve plemenitijem Holu Narodne banke Srbije, kako godine na Tribinama kompozitora prolaze, ovi događaji ispunili su nas uživanjem i ushićenjem svojom neprevaziđenom umetničkom vrednošću i beskompromisnošću izbora i načina da se izvesno muzičko tkivo prikaže. U subotu 9. novembra nastupio je tako slovenački ansambl 4Saxess, a završne večeri Tribine, u ponedeljak 11. novembra, ovde već renomirani Ansambl Studio 6.

Najpre 4Saxess (Lev Pupis sopran-saksofon, Oskar Laznik alt-saksofon, Primož Flajšman tenor-saksofon, Dejan Prešiček bariton-saksofon). Započeći svoj nastup jednim spiritualnim jazz marširanjem, kao iz kakvog mističnog gumba Nju Orleansa (Igor Lunder „Work Song&Spiritual)“, sa osećanjem, „crnim“ duhom i neodoljivo ispravnim proticanjem vremena, ovi momci nastavljaju milozvučnim pojem sirena sa kakvog neodgonetnutog ostrva, odjecima unatrag, levkovima saksofonskih tornadića (Jana Andreevska „Am I a falcon, a storm, or an unending song?“), da bi titrava energija kvarteta i njeno neuhvatljivo biće proželi kompoziciju „Altus“ Srđana Tošića. U „Hipu“ Nenada Firšta, 4Saxess pokazuju se umetnicima sa istančanim osećanjem za pojedinačne nijanse doprinosa, da bi svest o pogonima preuređenog vremena, meteorologije, sumornosti koja se razbija do atoma koji naprotiv vrve, poskakujući od života, žestokog sustižućeg nauma (Pande Šahov „Saxophone quartet no.2“) eksplodirala u neuronskom tkanju „Quattro temperamenti per 4 saxofoni“ Ivana Brkljačića, pravoj košnici uzbudljivosti, sa skulpturama zvukova u gorostasnim solilokvijumima svakog učesnika u ansamblu. Plus „Blues“ Ante Grgina iz njegove Sonate za alt-saksofon i klavir, pravi „Summertime“ na naš način u divnom izvođenju Leva Pupisa, te još malo opojne Lunderove muzike, za kojom biste krenuli ma gde, na bis.

Ansambl Studio 6 (Milana Zarić harfa, Karolina Beter blok-flauta, Borislav Čičovački oboa, Nenad Marković truba, Jelena Dimitrijević violina, Ivana Grahovac violončelo, Vladimir Blagojević harmonika i Jasna Veličković klavijatura) predstavio je pak i sa svoje strane bespogovornu nisku briljantnih dela – od osluškivanje ehoa u toliko delikatnom izvođenju uvodne kompozicije Nikosa Harizanosa da je pratite netremice, preko baš veoma blistavog mora zvukova, pravog okeana cvetnica što odišu jarkošću tonova i kotačića tajanstvenih pomicaja (Božo Banović „Ne-suviše-blistavo more“), potom porinuća u stare muzičke načine, krasnopevima čitavih eona unazad Svetlane Maksimović u „Senima prethodnika“, do darovite, istačkane fantazijom, zvukovlja u nemerljivom obilju što vas zasipa, Branke Popović u „lines & circles …“. Uslediće uzburkano kazivanje uz čudesno klokotanje trake „Trigonometrije“ Bojana Barića, uzdisaji talasa, metalni daškovi plime, nadolaženja složene kontemplacije pri inačenju materije (Kotoka Suzuki „While ripples enlace …“) u retko koncentrisanom i čarobnom tumačenju Karoline Beter kao solistkinje, a onda pravi čudesni trenutak sa „Kiseonikom“ Jasne Veličković, te prave ode molekulima režećeg vazduha, opervaženih cilikom rajskog spokojstva, sa oneobičavanjem instrumenata kojem nema ravnog u sve žešćem ritmu. I konačno, „Paragraph 6“ Kornelijusa Kardjua u kojem apsolutno svi usputni i osmišljeni zvukovi, na sceni pa čak i u gledalištu, čine izvor novih autorskih nauma i tretmana, tvoreći neobaveznu mrežu pojačane percepcije koja nas otvara snažno za sledeće izdanje Tribine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari