Imao sam, u ono doba pedesetih kada se država lagano otresala nasleđa Sovjeta, zadovoljstvo da mi je rodnu kuću od cirkusa delila jedna rasklimatana taraba. Zahvaljujući toj tarabi lično sam poznavao sve zvezde Adria cirkusa, zavideo njihovoj deci na artističkoj budućnosti i stalnom putovanju; oni zavideli meni što mogu da steknem nešto više od jednokratnih prijatelja, i tako.

Imao sam, u ono doba pedesetih kada se država lagano otresala nasleđa Sovjeta, zadovoljstvo da mi je rodnu kuću od cirkusa delila jedna rasklimatana taraba. Zahvaljujući toj tarabi lično sam poznavao sve zvezde Adria cirkusa, zavideo njihovoj deci na artističkoj budućnosti i stalnom putovanju; oni zavideli meni što mogu da steknem nešto više od jednokratnih prijatelja, i tako… Hrlili smo svi zajedno u srećniju budućnost.
Ne sećam se kada, ali jednom je umesto okruglog šatora počela da niče nešto drugačija tvorevina. I unutra je sve bilo drugačije. Nije bilo arene posute piljevinom, niti pak sedišta u krugu. Umesto svega toga jedna bina u začelju, ispred nje kafanski stolovi. U Beograd je došao varijete. Zvao se Central, što me sve nije ni malo fasciniralo: samo večernje predstave, ništa za dečurliju, više mi je to ličilo na putujuću kafanu. Ali, nešto me jeste fasciniralo. Tada sam prvi put video električnu gitaru. Prvo što mi je palo u oči bila je boja. Sve gitare dotad, naime, bile su u bojama nameštaja. Drveta. Ova tirkizna, blještava svetla, pa još kao poprskana nekakvim šljokicama. Sedefom.
U večernjim satima sam stajao pored one tarabe i osluškivao zvuke što su dolazili odande. Bilo je tu nečeg neodoljivog, drugačijeg. Zanosnog. Mnogo godina kasnije ukapirao sam da ovi zvuci za mene imaju istu onu moć kao i džez junacima Škvoreckovih „Kukavica“. Još kasnije sve mi je postalo jasno: Vlada Džet je protumačio Aleksandru Žikiću genezu rokenrola na ovim našim prostorima. Sve je počelo od ringišpila gde su se vrtele italijanske ploče, kaže Vlada; Aleksandar to iskoristio i za naslov knjige – Fatalni ringišpil.
Ringišpil ili cirkus, zar nije svejedno!?
Šta god da je, nema više ni ringišpila, ni cirkusa, rasklimatanu tarabu smenile su neke druge ograde na mojoj zemlji. Kažu parohijski dom. Što, dakle, nisu uzeli sovjeti, uzeli su naši. Uostalom, u Bibliji lepo piše: ko ima daće mu se, a koji nema uzeće mu se i ono što ima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari