Ako umetničkom igrom može da se dosegne do magije izuzetnih kreacija onda su to za sve gledaoce na otvaranju Četvrtog igračkog festivala u Beogradu učinili koreografi i izvođači Holandskog plesnog teatara, vrhunskog svetskog igračkog ansambla u kojem smo sa ponosom mogli pozdraviti i našeg Zorana Markovića.

Ako umetničkom igrom može da se dosegne do magije izuzetnih kreacija onda su to za sve gledaoce na otvaranju Četvrtog igračkog festivala u Beogradu učinili koreografi i izvođači Holandskog plesnog teatara, vrhunskog svetskog igračkog ansambla u kojem smo sa ponosom mogli pozdraviti i našeg Zorana Markovića.
Prepričavati ono što se zbivalo na sceni Sava centra u tri koreografije začudne izražajnosti – „Krila od voska“ i „Katran i perje“ velikog koreografskog maga današnjice Jirži Kilijana i „Govori u svoje ime“ britansko-španskog koreografskog para Pola Lajtfuta i Sol Leone – čini se gotovo nemogućim, jer kao da nedostaju dovoljno ubedljive reči kojima bi se opisalo uživanje u savršenoj savremenoj igri.

Praški balet na BFI

Beogradski festival igre večeras će predstaviti još jednu koreografiju Jiržija Kiliana – „Tlo pod nogama“, u izvođenju Baleta iz Praga, koji će izvesti i „Obale mora“ u koreografiji Petra Zuske i „Pred Naninim očima“ u koreografiji Icaka Galilija. Balet iz Praga gostuje prvi put u Beogradu, a predstaviće se na Velikoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta, gde je preksinoć gostovao i francuski Balet Bijaric, koji će predstave Tijeria Malandena (Igrarije i Don Žuan) izvesti i večeras na sceni Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu.

Ipak, pokušajmo. Nadahnut Brojgelovom slikom sa Ikarom koji neodoljivo želi da se vine u nebo i to i čini sve dok Sunčeva toplota ne istopi vosak sa njegovih krila, Kilijan je pre deset godina na muziku Bibera, Kejdža, Glasa i J. S.Baha postavio „Krila od voska“ kao apstraktan plesni odjek čovekove večite težnje da ide napred, visoko. Pri tome njegovi izvođači na čudesan način levituiraju scenskim prostorom čas u sloumošnu, a čas u furioznim skokovima i okretima, prekidajući ples tek jedva naznačenim trzajima šaka i stopala. Iako se završetak ove nadasve maštovite postavke ne dovodi u vezu sa Ikarovom zlehudom sudbinom, par koji u polumraku lagano igra donosi osećaj smirenosti posle dramatične katarze.
Dim i kiša su vizuelni pratioci jednog nesvakidašnjeg plesnog događanja, koje su 1999. godine kreirali Pol Lajtfut i Sol Leone. „Govori u svoje ime“ na muziku J. S. Baha i Stiva Ričija, koreografi su zamislili kao suprotstavljanje dva principa koji se uzajamno negiraju, vatru i vodu, kroz igru u kojoj se izvođačka tela slamaju u različitim veoma originalnim grčenjima i opuštanjima, a u dinamici i tempu od kojih zastaje dah (dim), da bi i fizičko prisustvo vode na sceni (kiša) donelo olakšanje melanholičnim akcentima. Vizuelni utisak svakog pokreta, bilo da se radi o proklizavanju kroz vodu koja plavi scenu, bilo o igri ruku u vodenoj prašini, bio je gotovo mističan prizor kao u pesmi Tao Te China koja je svojim stihovima: „Nebo i zemlja će se sjediniti/I pašće blaga kiša/Sami ćemo tada znati kojim putem/A sve oko nas krenuće svojim tokom…“ i bila inspiracija koreografima. Literarno ishodište imala je i Kilijanova postavka „Katran i perje“ premijerno izvedena u Hagu prošle godine. Ovog puta to je jedan od poslednjih tekstova Samjuela Beketa „Šta je reč“, koji je samo polazna osnova Kilijanove apstraktne postavke. Njegovim igračkim bravuroznim snoviđenjima pridružuje se i muzika Mocarta, Hobriča i pijanistkinje Tomoko Mukajame, koja je svirala uživo na klaviru visoko uzdignutom na sceni čime je na osoben način upotpunjena mistična atmosfera postavke. A, na tlu pozornice obojenom pola crnom, pola belom bojom, Kilijanovi besprekorni izvođači su zadivljujuće lako izvodili njegove maštom prebogate plesne pasaže, ponekad mirne, nabijene unutrašnjom energijom, a ponekad geometrijski precizne, a uvek simbolične, čiste i prefinjeno lepe.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari