Aktuelni sukob Nacionalnog saveta za kulturu i Ministarstva kulture i informisanja, otvorio je pitanje postojanja ovakvih tela i njihove funkcije u brojnim oblastima. Braneći prava NSK pred ministrom kulture Ivanom Tasovcem, narodni poslanici su na sednicama Skupštinskog odbora za kulturu isticali da saveti postoje i u drugim oblastima, gde je njihova pozicija daleko bolje definisana od pozicije NSK, da imaju daleko veći uticaj, ali i da članovi saveta za svoje rad dobijaju i nadoknadu, odnosno apanažu, i to u vrlo visokim iznosima – od 70 do 170 hiljada dinara.

Ipak, da li je zaista tako? Formiranje saveta pri vrhu vlasti za različite oblasti gotovo da su omiljeni metod političara iz raznih perioda koji su to koristili kao način za stvaranje što šireg fronta podrške. Kolika je stvarna uloga takvih tela teško je oceniti jer ni njihov status nije ujednačen. Iako je na jedan broj saveta, obično sa prefiksom „nacionalni“ država prenela i neke poslove, pa su oni iz tog resursa crpli i snagu, ali i finansije, većina je bila formirana samo na papiru a vek trajanja bio je ograničen na saziv vlade koja ga je osnovala.Takva je sudbina u prethodnoj vladi gromoglasno najavljivanog Saveta za konkurentnost, čija je poslednja zabeležena „akcija“ bila u jesen 2011, zatim Nacionalnog saveta za decentralizaciju koji je formirala vlada Mirka Cvetkovića, koji je ugašen među prvima, odmah po konstituisanju sadašnje vlasti, u okviru mera štednje. Ekonomski deo nove Vlade je, međutim, odmah formirao i svoje nacionalne savete – za privredni oporavak i za agrar, a prva vest bila je da će imenovani članovi raditi bez nadoknade. Iako su ta dva tela konstituisana pre godinu dana, javnosti još nije poznato koje su mere predložili resornim ministrima i koliko je tih ideja usvojeno.

Nešto je određenija pozicija Saveta za borbu protiv korupcije, koji je počeo sa radom 2002. godine, ali je činjenica da se i on teškom mukom izborio za sadašnji status. Naime, tom Savetu bio je obezbeđen prostor i tehnička podrška i pokriveni osnovni troškovi rada, ali su zato zaključci, čitavi predmeti i studije slučaja, dostavljani svojevremeno ministrima, vladi, tužilaštvu ili policiji, ostajali bez odjeka. Tek je na insistiranje Evropske komisije, koja je visoko cenila angažovanje pokojne predsednice Verice Barać, spisak spornih predmeta koje je ona obradila, evropskim kanalima došao na dnevni red sadašnje Vlade.

Nacionalni saveti iz oblasti obrazovanja

U oblasti obrazovanja i nauke postoje četiti saveta čiji opstanak nijedna prosvetna vlast nije dovodila u pitanje, ali se nije ni preterano trudila da im obezbedi logistiku i tehničke uslove za rad. Nacionalni prosvetni savet (NPS) i Nacionalni savet za visoko obrazovanje osnovala je Narodna skupština, a Savet za srednje stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih i Nacionalni savet za nauku – Vlada Srbije. Prva dva tela imaju nešto veće nadležnosti u smislu donošenja odgovarajućih akata, a ne samo davanja mišljenja i preporuka, dok je posao onih koje je osnovala vlada uglavnom savetodavne prirode.

Zajednička karakteristika sva četiri saveta je da u njima sede stručnjaci koji nisu birani po političkoj liniji, čak i slučajevima kada vlada predlaže određeni broj kandidata u tim telima. Ali imajući u vidu koliki je njihov uticaj u kreiranju obrazovne politike i unapređenju kvaliteta obrazovanja i nauke, postavlja se pitanje zašto vlast bira eksperte u ta tela i plaća im nadoknade, ako veliki deo njihovih preporuka ne želi da usvoji.

Šira javnost najviše je upoznata sa radom Nacionalnog prosvetnog saveta, pre svega zahvaljujući agilnosti njegove predsednice Desanke Radunović. Ipak, uticaj tog tela je ograničen. Savet ima ingerencije da donosi, između ostalog, nastavne planove i programe i različite vrste standarda u obrazovanju i u tom poslu je autonoman. Međutim, kada se od NPS traži mišljenje ili preporuke, Ministarstvo prosvete najčešće zaobilazi sugestije stručnjaka. Jedan od poslednjih primera takvog ponašanja su izmene i dopune Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, u kojima nije uvaženo nekoliko ključnih primedbi NPS u cilju podizanja kvaliteta obrazovnog sistema. Savet je zbog toga uputio protestno pismo i predsedniku države i predsedniku parlamenta, ali nikakve reakcije nije bilo.

Prosvetna vlast ima sličan odnos i prema Savetu za srednje stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih. Ovaj savet dosta je radio u proteklom periodu, pre svega na oglednim obrazovnim profilima u srednjem stručnom obrazovanju za koji su različite evropske fondacije dale veliki novac. Neki tvrde da upravo zbog pritiska stranih donatora Ministarstvo „prilično uvažava“ mišljenje saveta, a oni koji sede u tom telu kažu da nadležni vrlo često nemaju sluha, jer njihove preporuke ponekad podrazumevaju drastične rezove u obrazovanju.

U nešto lagodnijoj poziciji su nacionalni saveti za visoko obrazovanje i za nauku, jer resorno Ministarstvo nema profesionalnih kapaciteta da se bavi brojnim pitanjima iz ovih oblasti. Šira javnost nema uvida koliki je uticaj stručnjaka koji sede u ovim savetima na odluke Ministarstva, ali upućeni tvrde da njihovi stavovi imaju „težinu“ jer je reč o istaknutim predstavnicima akademske i naučne zajednice. Tome, kako kažu, doprinosi i činjenica da su predsednici saveta za visoko obrazovanje i za nauku Srđan Stanković i Vera Dondur ljudi velikog profesionalnog integriteta koji u značajnoj meri „vuku“ celu priču, kao što je to slučaj i sa predsednicom NPS Desankom Radunović.

Nacionalni savet za kulturu

Gde se tu nalazi Nacionalni savet za kulturu? Ovo telo osnovala je Narodna skupština 2011. godine u skladu sa Zakonom o kulturi. Uloga Saveta je isključivo savetodavna i ograničena je na analizu stanja u kulturi u Srbiji, kao i na davanje sugestija za kreiranje kulturne politike. Ipak, iako Savet od početka nije napravljen kao telo koje može da naređuje, ono može da vrši neki pritisak. Tako su članovi Saveta uspeli da proguraju nekoliko promena zakona koji su otežavali rad ustanova kulture, poput Zakona o budžetskom sistemu koji je predviđao da se 1. januara 2014. godine ukinu računi sopstvenih sredstava institucijama kulture. Ovo bi podrazumevalo da sva sredstva koja institucije same ostvaruju idu u budžet, što bi otežalo njihov rad, jer bi zavisili isključio od sredstava koja im država neredovno i umanjeno uplaćuje. Ipak, njihov napor da se sličan problem koji postoji sa Zakonom o javnim nabavkama reši što pre, nije uspeo, čak ni velikim pritiskom javnosti.

S druge strane, pritisak NSK u javnosti imao je velikog udela u imenovanju institucija od nacionalnog značaja. Naime, nakon njihove „intervencije“, na spisak Komisije dodate su institucije poput Jugoslovenskog dramskog pozorišta i Ateljea 212. Ipak, pozitivnu sliku je pomutila činjenica da sa spiska nisu izostala pojedina sporne udruženja i organizacije, tako da sada u Srbiji postoji 61 institucija od nacionalnog značaja, što ime je nedavno i javno zamerio ministar kulture Ivan Tasovac.

Među drugim zadacima Nacionalnog saveta je predlaganje kriterijuma za sticanje statusa istaknutog umetnika, odnosno istaknutog stručnjaka u kulturi, ali i rad na Nacionalnoj strategiji razvoja kulture. Ovaj dokument trebalo je da bude usvojen još pre tri godine, ali je proces odlagan zbog nekoliko dorada. Nakon formiranja Saveta i ovo telo se uključilo u rad i ponudilo svoje verzije dokumenta. Ipak, Strategija još uvek nije usvojena. Ministarstvo za to okrivljuje Savet, što jasno kaže i državni sekretar Dejan Ristić u spornom pismu koje je i bilo jedan od povoda otvorenog sukoba, dok NSK za to optužuje Ministarstvo koje nije reagovalo na njihove sugestije i predloge.

Inače, za razliku o drugih saveta u NSK ne mogu da budu izabrana lica koja se nalaze na nekoj državnoj funkciji, a članove su predlagali vlada, umetnička udruženja, strukovne institucije, SANU. Sastanke su održavali najpre u zgradi SIV-a, a na poziv bivšeg ministra kulture Bratislava Petkovića prešli su u prostorije ministarstva. Članovi rade besplatno, odnosno tokom dve i po godine rada, za četiri meseca dobili su apanaže u iznosu od 23 hiljada dinara a za šest 27 hiljada.

Honorari članova saveta u obrazovanju

Članovi NPS i Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje za svoj rad mesečno dobijaju u proseku 50.000 dinara, dok su honorari stručnjaka u druga dva saveta nešto iznad 30.000 dinara. Isplate uglavnom kasne, a članovi koji žive van Beograda od tih honorara plaćaju putne troškove za dolazak na sednice. Pitanje je, međutim, da li su ta tela preglomazna i treba li smanjiti broj stručnjaka koji u njima sede, jer se na primeru NPS najbolje vidi da manje od polovine članova aktivno učestvuje u radu, dok ostali samo dižu ruke kad treba glasati. Još je veći nonsens da se honorari uredno isplaćuju svim članovima i kad ne prisustvuju sednicama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari