Predstava „Grobnica za Borisa Davidoviča“ po originalnom dramskom tekstu Danila Kiša premijerno će biti izvedena večeras, 14. novembra, u Pozorištu Prijedor. Još jedna pozorišna premijera, pri tom povodom dvadesetogodišnjice smrti velikog pisca, mogla bi biti tek novinska vest a ne razlog za intervju sa rediteljem predstave da nije u pitanju nesvakidašnja (kulturna) saradnja. Predstavu u Pozorištu Prijedor, jednom od pozorišta Republike Srpske, režirao je Gradimir Gojer, inače upravnik Narodnog pozorišta Sarajevo.

I to ne prvi put. Pre toga je u istom pozorištu režirao „Zločin i kaznu“ Dostojevskog, a njegov rediteljski rad obuhvata i mnoge druge dramske i književne klasike u pozorištu u kome je upravnik, ali i Kamernom teatru 55 Sarajevo, Pozorištu mladih takođe iz Sarajeva, Sarajevskom ratnom teatru – SARTR, te u pozorištima iz Tuzle, Zenice, Banjaluke, Mostara, kao i onima na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Autor je više knjiga, dobitnik pozorišnih i književnih priznanja.

l Zašto ste se odlučili baš za ‘Grobnicu za Borisa Davidoviča’ i da li je za predstavu adaptirano više pripovedaka ili baš ona po kojoj je nazvana zbirka?

– Predstavu sam radio po drami ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’. Malo je u javnosti poznato da je Kiš sam, po svojoj prozi iz ‘Grobnice’ napisao dramski tekst. Uostalom, taj tekst je i objavljen i igran, svojevremeno, u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici. Naravno, baveći se kompletnim Kišovim opusom, u predstavu nije ušla tek i samo njegova drama. Uvrstio sam i neke prozne delove i delove drugih pripovedaka, ne samo iz ‘Grobnice za Borisa Davidoviča’. Uostalom, drama Danila Kiša i ne nosi taj naslov. U izvornom obliku, onom koji je igran i na sceni Zeničkog teatra, ta drama se zove ‘Mehanički lavovi’.

l Koliko je ova postavka Kiša aktuelna za trenutak i prostor u kome se odigrava, pre svega u BiH danas?

– Da ne smatram da je Kiš aktuelan za trenutak i prostor u kome se odigrava, pre svega u BiH danas, ne bih radio ovu predstavu, bez obzira na genijalni Kišov tekst. Međutim, upravo je Kiš taj koji proročki najavljuje oluje, ne samo u ljudima već i čitavim prostorima, u čitavim ljudskim zajednicama. Upravo je on genijalac koji vivisekcijom totalitarizma razobličava svaki oblik represije, koje je na ovim prostorima bilo i te kako mnogo i koje nažalost ima i danas. Sada ne više ratnim sredstvima, ali represivnim u svakom slučaju… Svaki intelektualac danas, u širem južnoslovenskom prostoru, a shodno tome i u BiH, mora nanovo čitati Kišovu prozu radi istorijskog pamćenja, ali i radi sprečavanja zla u nama, koje emanira zlo oko nas.

l Da se radi upravo o čitavoj BiH, a ne nekom njenom delu, svedoči činjenica da upravnik Sarajevskog narodnog pozorišta režira u jednom pozorištu Republike Srpske. U još turbulentnim političkim zbivanjima na prostoru BiH to deluje kao nešto neverovatno. Ili se možda samo, zbog pomenutih zbivanja, o tome malo zna?

– To što sam upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu daje nalog mojoj savesti i čitavom mom ljudskom habitu da moram režirati i delovati na teritoriji cele BiH. Na tragu ste istine kad govorite da turbulentna politička zbivanja na prostoru BiH u stvari vrlo često skrivaju ono što je najlepše u ovoj zemlji i ovoj državi. Svesno se krije od javnosti saradnja pojedinaca i kolektiva. Ništa u mom angažmanu u Prijedorskom pozorištu nije neverovatno! Zašto bi to i bilo? Zašto bi bilo logično da režiram u Makedoniji ili Srbiji, a ne režiram u Republici Srpskoj?! Republika Srpska je moja domovina, jednako kao i rodna Hercegovina ili mesto mog trenutnog angažmana – Sarajevo i Narodno pozorište u njemu. Režirajući u Prijedoru stekao sam mnogo novih prijatelja, obogatio sam svoja ljudska iskustva. U Sarajevu pričam o tome, ali pričam i u Mostaru i u Širokom Brijegu. Ne treba ovo shvatati kao incident u kulturi RS i BiH. Hoću da verujem i činiću sve u granicama svojih ljudskih mogućnosti da ovo ne bude povremeni incident. Uostalom, s direktorom Drame u svom teatru već dogovaram da jedan režiser iz RS uskoro radi u sarajevskom Narodnom pozorištu.

l Iako deluje oveštalo, izgleda da nikad neće izgubiti smisao pitanje da li umetnost i kultura mogu ono što politika, pogotovo na ovim prostorima, ne može ili neće, i, još važnije, mogu li to uprkos politici?

– Nadam se da sam u prethodnim odgovorima izravno odgovorio na ovo vaše pitanje. Međutim, imam potrebu neke stvari dometnuti… I baš mi je drago što to kažem u Danasu, listu koji redovno čitam i koji je istinska demokratska novina, možda najotvorenija i najmanje dogmatski orijentisana, daleka od svakog nacionalizma i šovinizma na ovim našim prostorima… Treba nam, zašto to ne kazati, više akcije u kulturi iz Srbije i BiH. Više prožimanja iskustava, više ozbiljnog promišljanja temeljnih dela književnosti i filozofije, a koja se bave našom stvarnošću i našom više nego žalosnom prošlošću. Inicirao sam da se napravi novo izdanje temeljne knjige za čitanje sudbine svih naroda Jugoslavije ‘Filosofija palanke’ književnika Radomira Konstatinovića, čoveka koji je tako sjajno znao da pogleda i predvidi sve buduće oluje koje nažalost ne pometu s istorijske scene samo zle ljude, nego nastrada mnogo dobrog sveta. Treba nam i novih čitanja Miroslava Krleže, novih izdanja Matića, Dedinca, Daviča… Od sviju njih, u ovo doba treba, umno, ‘krasti’, jer turbulencija o kojoj govorite u jednom od svojih pitanja moguća je pre svega manipulacijom naroda i građana, onda kad su oni neprosvećeni. I moja predstava ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’ bori se sredstvima pre svega genijalnog Kišovog humanističkog angažmana protiv svakog vida totalitarizma, represije i svekolikog mraka u ljudima. Kiš je bio i ostao deo onog naprednog inteligentnog pogleda Srbije i Jugoslavije prema budućnosti, prema evropskim obzorjima, on je umetnički delovao razorno, kada su ga znali čitati, prema svakom zastranjenju nacionalističkog tipa, njegovi Fedjukini, koji nažalost i danas stanuju među nama, moraju biti razobličeni! No moraju biti i poraženi! I Krleža i Kiš morali bi stajati što češće ne na policama, već na uzglavljima građana svih delova Jugoslavije, građana koji govore jezicima koje razumemo… Onda bi ljudska patnja bila manja, a bol bi bio sveden na minimum. Nažalost, vaša novina je jedna od retkih novina u kojima imam prostor da ovo kažem, uključujući i moje domicilne BiH novine.

Za sretniju budućnost jugoslovenskih prostora

Danilo Kiš i njegovo delo postali su jedna od retkih književnih i kulturnih tradicija koju baštine svi jugoslovenski prostori. Da li je obeležavanje 20-godišnjice Kišove smrti bio povod da režirate ‘Grobnicu za Borisa Davidoviča’?

– Nije. Povod je pre svega genijalno Kišovo delo. I to kompletno. Ne samo ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’. Prozu iz ‘Grobnice za Borisa Davidoviča’ osobno svrstavam u temeljna dela kojima se može misliti, u najširem kulturno-istorijskom kontekstu južnoslavenskih prostora. Dobro ste konstatovali da je Kiš jedna od retkih književnih i kulturnih tradicija koje baštine svi jugoslovenski prostori, ali njegovo delo u isto vreme je i genijalni pledoaje pored nekih dela Miroslava Krleže, za sretniju budućnost jugoslovenskih prostora.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari