Ksenija Komljenović, mlada perkusionistkinja i kompozitorka, potekla iz majstorske laboratorije Muzičke škole „Stanković“ i sa ovdašnjeg Fakulteta muzičke umetnosti, već izvestan broj godina gradi karijeru u Americi, pripremajući se da postane prva žena sa doktoratom iz oblasti udaraljki sa ovih prostora.

* Kako je krenula vaša 'američka priča'?

– Moja 'američka priča' je počela u jesen 2010. godine, kada sam osvojila stipendiju dodeljenu od strane World Learning-a i provela jednu školsku godinu na Državnom univerzitetu u Ilinoisu, studirajući perkusije uz profesora Dejvida Kolijera. Iskustvo koje sam imala te godine mi je otvorilo oči i apetit da budem u sredini koja će me izazivati, na način na koji me je Amerika izazvala. Zaljubila sam se u školu, sistem obrazovanja, ljude koje sam upoznala, i svoj unutrašnji razvoj kao rezultat gorenavedenog. Vratila sam se u Ameriku na postdiplomske studije, pošto sam 2012. godine diplomirala kompoziciju na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu.

* Na Floridu ste došli da doktorirate udaraljke. Vi jedna od retkih osoba koje su se našle u prilici da steknu ovako visoko znanje u toj oblasti i svakako još uvek jedina žena sa ovih naših prostora koja se u to upustila?

– Koliko sam ja upoznata, u Beogradu je tek pre par godina prvi student doktorskih studija započeo svoje obrazovanje – i to je, igrom slučaja, moj dragi profesor Srđan Palačković. U razgovoru sa njim shvatila sam da će on, kako stvari stoje, najverovatnije biti prva osoba iz Srbije koja će imati doktorat iz udaraljki i da će njegov svetao primer biti praćen mojom malenkošću. Ukoliko se ostvari scenario da postanem prva žena sa doktoratom iz oblasti udaraljki u Srbiji, biću veoma srećna. Svesna sam koliko takva situacija može uticati na mlade ljude kojima ohrabrenje za kretanje tragom snova nije na odmet.

* Šta je aktuelno u vašem životu u Majamiju, kakvim smerovima se pruža istraživanje umetničke muzike na njihovoj Akademiji, šta zaokuplja vaše kolege, kojim žanrovima su skloni?

– Univerzitet u Majamiju je mesto gde se žanrovi, ideje i ljudi iz raznih krajeva sveta susreću. Mogućnosti studiranja su brojne: popularna muzika, džez, filmska, moderna, itd. Studenti su veoma aktivni – učestvuju na takmičenjima i koncertima po celom svetu, organizuju svoje ansamble, saradnje sa likovnim i filmskim umetnicima, zapošljavaju kompozitore da pišu za njih, i uz sve to se sami bave finansijskom organizacijom, marketingom, internet predstavljanjem, itd. Moje iskustvo govori da su studenti i predavački kadar otvorenog uma, i da se bave istorijom, koliko i stvaranjem iste.

Lično, uživam u istraživanju muzike uz mentorstvo fenomenalnih profesora Sveta Stojanova i Metjua Štrausa. Bavim se svojim umetničkim snagama, kao i strahovima i slabostima. Svet koji otkrivam uz ovakvo mentorstvo je čaroban.

* Koje promene u odnosu na Evropu ste napokon i sami osetili na tlu Amerike – čemu nas mogu podučiti tako daleka putovanja i boravak na velikoj udaljenosti kako od doma, tako i od matične škole?

– Sve škole, životne i akademske, mogu nas naučiti onome što smo spremni naučiti. Izaći iz svoje zone udobnosti jeste upoznavanje novih svetova, spoljašnjih i unutrašnjih. Razmišljanje na drugom jeziku je iskustvo po sebi, koje dodaje sloj svesti o svemu što mislimo i izustimo, i time obogaćuje percepciju i izraz. Susretanjem sa kulturama različitim od svoje učimo raznolikost načina na koje se može raditi, brinuti o nečemu ili nekome, voleti, strahovati. Biti izložen velikom broju priča i time imati bolje razumevanje života ljudi oko sebe je neprocenjivo iskustvo. Širiti koncept o tome gde se osećamo kao kod kuće, i koja ljudska bića osećamo kao bliske sebi, ne zaboravljajući gde su koreni i porodica, nas čini bogatijim i sposobnijim za više ljubavi. Kao umetnica, nadam se da se ova iskustva mogu i okusiti kroz moj izraz.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari