Rok grupa Van Gogh je jedna od konstantnijih na srpskoj muzičkoj sceni i gotovo nikad nije dozvolila da fanovi predugo čekaju na nešto novo. Poslednji album „Neumeren u svemu“ frontmen benda Zvonimir Đukić Đule stavlja rame uz rame sa jednim od najpopularnijih izdanja „Opasan ples“ (1999).

– Novi album je poput sabirnog centra, on nosi čvrsto popločane tragove prošlosti koji su prepuni energije i emocije. Kao zreo čovek pun iskustva koje je sticao 28 godina, a opet bez dubokih bora i namračenosti na licu, ipak ima energičan osmeh i viziju za buduće dane. Upravo to je njegova glavna karakteristika. Novi album nosi u sebi deo svakog prethodnog albuma, ali prožetog tako da napravi čvrst korak dalje, svestan šta mu sve čuva leđa kako se ne bi stalno osvrtao. Album „Neumeren u svemu“ je prava koncertna poslastica – prepuna visokokaloričnih sviračkih izazova. Slika sa omota dovoljno govori sama za sebe o sadržaju istog. Po meni, jedan je od najboljih, ako ne i najbolji i najrobusniji album grupe Van Gogh u dosadašnjoj karijeri. Bez nametanja, samo se tiho pozicionirao rame uz rame sa albumom „Opasan ples“ – naglašava popularni „Đule“.

Da li se naziv „Neumeren u svemu“ odnosi na Van Gogh ili možda oslikava stanje nacije?

-Naziv ''Neumeren u svemu'' odraz je stanja na čitavom Balkanu, koje smo kao bend tokom karijere duge 28 godina ispratili. Od krvi, preko meda, suza, smeha i euforije, Van Gogh je u svojoj muzičkoj kutiji dotakao sve neumerenosti koje odlikuju ovo podneblje i, poput indiga, takvo stanje moralo je da se preslika i na nas.

Muzika u Srbiji je prolazila kroz razne faze od kada ste vi stupili na muzičku scenu. Kako ste uspeli da istrajete u žanru koji ovde sada nije toliko popularan?

– Naprotiv, ovaj žanr muzike za koji konstatujete da „nije toliko popularan“ se jedno izvesno vreme samo mudro primirio i tako sačuvao od površnih pogleda i neukusnih dodira neupućenih. Ako se vratimo u ne tako davnu prošlost, setićemo se da je rok muzika bila najpopularniji i najcenjeniji žanr u bivšoj Jugoslaviji. Društvene, ekonomske i kulturne okolnosti su se menjale i neosporno je da su nepovoljno uticale na rok muziku, ali ne i na armiju poštovalaca „svetog“ gitarskog zvuka. Ipak kad nečemu pristupiš instinktom, potpuno predano i profesionalno – onda nema tog kotrljajućeg kamena koji će te dugo saplitati i držati u prašni.

Da li ste nekad pomišljali da zbog novca snimite nešto komercijalnije, kao što je neretko bio slučaj sa nekim muzičkim grupama?

– Sve što sam poželeo – pažljivo sam birao, i to uradio. Da me je bilo šta navelo da razmišljam o tome, to bih svakako i uradio. Za sve ove godine stvarao sam isključivo samo onako kako me je unutrašnji glas navodio. Neko će reći da smo se prilagođavali uslovima komercionalnog tržišta samo zato što smo se menjali od početnih ostvarenja pa do danas. Ne trudeći se da se dopadnemo svima, stilski smo stasavali iz albuma u albuma i, ne koketirajući sa ukusima, dopali smo se mnogima. Tokom godina koje su za nama prešli smo put od najmanjih podrumskih klubova, sve do najvećih koncertnih prostora u regionu. Na to samo mogu da dodam da čovek koji ne oseća potrebu za promenama je čovek koji stagnira, bez obzira da li su te promene nekome više ili manje po volji.

Mnogi smatraju da je situacija sve gora i da za mlade bendove ima sve manje mesta da se probiju na scenu. Po Vašem mišljenju, kako se to može promeniti i popularizovati rok muzika?

– Niko više ne obraća pažnju na potencijal i potrebu mladog čoveka. Ali i taj mladi talentovani čovek danas s jedne strane lakše može da nađe put u moru neukusa koje ga okružuje, pod uslovom da ima kvalitetnu pesmu. Ovde su moralne i kulturne vrednosti opasno posrnule. Kada nam se društvo bude edukovalo, od primarne porodice – pa do čitavog okruženja, tek onda možemo da vidimo kojim instrumentima da recikliramo vrednosti po kojima se nekadašnje kvalitetno društvo i te kako prepoznavalo. Dakle, nije to popularizacija nečeg novog, već samo povraćaj svesti široj javnosti o nečemu što se, kada je reč o rok muzici, smatralo kvalitetom sa ovih prostora. Ali hajde da se više ne vraćamo u prošlost i na priče o tome kako je nekada bilo sve mnogo bolje, hajde da izazov bude korak napred, korak u budućnost.

Ko je glavni krivac što je andergraund scena zapostavljena?

– Hajde prvo da vidimo ko je glavni krivac što su mnoge generacije mladih i talentovanih ljudi odavde opravdano pobegle glavom bez obzira, svako na po neku stranu sveta, u potrazi za dostojanstvenijim životom, pa tek onda, zašto je „podzemna“, kako je zovete, muzička scena zapostavljena. Sunovrat kreativnog andergraunda izazvao je surovi i bezumni „overgraund“ i okolnosti u kojima je nasilje na kvarno nokautiralo šarm progresivnog-stvaralačkog duha. Politika, kriza '90-ih godina, sankcije, loša rakija, povišeni nivo društvenog holesterola, moralna posrnulost institucija, letargija, bezizlaz i niz drugih faktora na koje s punim pravom možemo upirati prstom i davati im obeležje glavnih krivaca. Pristojan svet se uvek u takvim okolnostima s razlogom povuče u tišinu svojih kreativnih misli i u toj tišini traži spas kako bi opstao!

Mnogima je privuklo pažnju što je glumac Petar Božović glavni akter spota „Anđele, moj brate“. Zašto ste izabrali baš njega i kakvi su Vaši utisci iz saradnje sa njim?

– Gospodin Petar Božović je doajen srpskog glumišta, čovek koji je posebno u jugoslovenskoj kinematografiji ostvario kultne uloge. Uz sve to, njegov buntovni i boemski duh odlično su se uklopili u prikaz pesme ''Anđele, moj brate''. Sa našim dugogodišnjim saradnikom Čupkom došli smo na ideju da je baš on najbolji lik koji će vizuelno biti propovednik toga da je život krug a vreme voz, što je i tematika spota.

Kao dobitnik MTV nagrade, kako gledate na to što ljubitelji muzike kritikuju taj kanal jer se tokom poslednjih godina dosta promenio?

– Da li bi bilo normalno da se nije menjao? Niko od nas nije isto biće sa svojih 20 godina i sa 50 godina. Oblikuje nas iskustvo i nove društvene okolnosti. MTV je pre svega sociološki fenomen, pa onda i svetski medijski gigant, koji odavno više nije samo TV kanal koji prezentuje najnovije pojave na muzičkoj sceni, već formira ukus i diktira trend mladoj publici.

Kao jedna od najpopularnijih grupa na Balkanu imali ste prilike da upoznajete kolege iz drugih delova sveta. Ko je na Vas ostavio najbolji utisak?

– Pa i nismo baš nešto imali puno takvih prilika. Koliko smo slušali od onih koji su bili u takvim prilikama, saznali smo da su velika i svojim delom proslavljena imena u 99 odsto slučajeva uvek neki divni normalni ljudi, sa obe noge na zemlji, jednostavni i komunikativni po svojoj prirodi, dok za razliku od njih postoje i oni na pola ostvareni, nabeđeni, kojima se „kreativni pasijans“ nije u potpunosti otvorio i koji su zbog toga kivni na sve i neizlečivo nezadovoljni sobom, što se reflektuje i na njihovo okruženje.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost, da li su i kada u planu veliki koncerti?

– Retko kad se bavim planiranjem, jer iskreno mislim da je „plan“ previše komforna kategorija za ovo vreme u kome živimo i spada u domen nemoguće misije, ali to ne znači da su naši organizacioni tokovi prepušteni stihiji, naprotiv. Jako bi nas obradovalo da sa novim pesmama napravimo turneju po čitavom regionu i ponovo se sretnemo sa starom i novom publikom! Želimo povratni impuls od ljudi, da oslušnemo kako su to oni doživeli novi album, jer tek onda moći ćemo neumereno da uživamo zajedno u kolaču. Takođe, radujemo se našoj prvoj, bendovskoj knjizi, koja bi trebalo da se pojaviti na proleće u izdanju Lagune. Ideja je da izlazak knjige prati i promocija albuma, CD i vinilno LP izdanje. Sve to bi bilo začinjeno novim, trećim po redu video-spotom za pesmu „Prva i poslednja kap“. Videćemo, ko zna, možda nam se realizacija ovih zamisli u vremenu koje je pred nama i posreći.

Fanovi su zaslužili MTV nagradu

– MTV nagrada je u muzičkom svetu pravi simbolički kapital i za grupu Van Gogh je velika stvar da smo baš mi jedini srpski rok bend koji je dobio takvu nagradu. Ona nam je dodatno potvrdila da stvarno imamo armiju fanova, koji poštuju ono što im se daje, gotive dobre rifove i pasionirano nas prate na koncertima, pa samim tim ta nagrada je i njihova.

Osamdesetih su mediji davali šansu

– Čitave '80-te su bile posebno kreativna decenija, što se može uostalom videti po Nju vejvu u čitavom svetu. Tih 80-ih mediji su davali šansu, društvo je nudilo opcije i prilike i niko od nas se nije nijednog trena premišljao da li da uleti u koštac ili ne, vrtlog nas je sve povukao, a mi smo noć i dan pravili pesme i od jutra do mraka neumorno vežbali po podrumima.

Ni novac ni mentalna dijagnoza

Rijaliti šou programi su nezaobilazna tema poslednjih godina. Postoji li novac za koji biste pristali na učešće u nekom takvom programu i da li ste imali ponuda?

– Ne postoji ni novac ni mentalna dijagnoza. Od teme povodom rijaliti šou koncepta mogu da svarim jedino Džordž Orvelovu knjigu ''1984'', tu je detaljno sociološki pojašnjen taj koncept Big Brother-a.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari