U protekloj 2006. nismo se mogli podičiti nekom berićetnom berbom pozorišnih događaja, iako se čini da je predstava bilo mnogo i da su se, ipak, pojavili novi mladi pisci, pre svih Dušan Spasojević, koji je imao mladalačku sreću da se njegov školski komad „Odumiranje“ zaigra u Ateljeu 212, i da ga režira i priredi za gledaoca Egon Savin, pažljiv i darovit tumač domaće dramaturgije.

U protekloj 2006. nismo se mogli podičiti nekom berićetnom berbom pozorišnih događaja, iako se čini da je predstava bilo mnogo i da su se, ipak, pojavili novi mladi pisci, pre svih Dušan Spasojević, koji je imao mladalačku sreću da se njegov školski komad „Odumiranje“ zaigra u Ateljeu 212, i da ga režira i priredi za gledaoca Egon Savin, pažljiv i darovit tumač domaće dramaturgije.
NAJBOLJA POZORIŠNA PREDSTAVA u 2006. godini, po vašem kritičaru, bio je „Ujkin san“, po predlošku F. M. Dostojevskog, u produkciji Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, a i ovo delo je režirao Egon Savin, i ne samo to. Svojom dramatizacijom proze Dostojevskog, Savin je od „Ujkinog sna“ načinio čitavu studiju o ponašanju pojedinca izgubljenog u lavirintu društvenih okolnosti, odreda sumnjivog morala. Izuzetna, nezaboravna uloga Predraga Ejdusa!
Što se autentične SOCIOLOGIJE POZORIŠTA tiče, nesumnjivo je da je 2006. obeležila vest da je ovdašnja Biljana Srbljanović zasluženo dobila Evropsku nagradu za novu pozorišnu realnost, koja će joj biti dodeljena u Solunu, aprila ove godine. Svojim stavom, pre svega, koji izražava i verbalno, u direktnoj komunikaciji, što je izuzetan

angažman, Biljana je pokazala da dramski pisci mogu i treba da budu burevesnici. Čemu umetnost krize, ako se izlaz ne vidi. Biljana ga vidi i jasno, naročito u „Skakavcima“ ukazuje na njega. Čudesan svet običnih stvari, samo nas to može spasiti od mraka. Dakle, i 2007. će biti njena. Tada će već nagrada biti dodeljena, a JDP će, trijumfalno, odigrati „Skakavce“ u Solunu. Kako je ljubazni direktor Premio Europa per il teatro Alesandro Martinez već uputio pozive za solunski april, i čitaoci Danasa će imati priliku da saznaju iz prve ruke meru događanja.
POZORIŠNI FESTIVALI su bili kako stari, tako se i na pozorišnom nebu, koje izgleda premreženo njima, pojavilo i nešto plemenito i novo. Teatar „Joakim Vujić“ u Kragujevcu, najstarije srpsko pozorište (1835, prvi direktor Joakim Vujić), sa vrlo predusretljivom gradskom vlašću (izuzetan intelektualac Saša Milenić, zamenik gradonačelnika), preduzelo je u protekloj godini organizaciju dva festivala, kompleksna i vrlo dobro izvedena. Najpre, maja meseca, u Kragujevcu se odigrava „Joakim fest“, naslednik nekadašnjih Susreta „Joakim Vujić“ profesionalnih teatara Srbije, festival na kojem srpska pozorišta van prestonice pokazuju svoje domete, redom ne male. Dragan Jakovljević, student Dejana Mijača, reditelj, direktor teatra, ne štedi snagu da srpskoj javnosti pokaže, za pare Kragujevčana, gde se teatar nalazi u tom trenutku. Velike predstave, izvrsni glumci, dobar repertoar, značajni reditelji – to je bio bilans ovogodišnjeg festivala. I, ako Zajednica profesionalnih pozorišta Srbije odluči da je „mačku mnogo goveđa glava“, i da treba da tera svoj festival i dalje po raznim gradovima pozorišne Srbije, ništa zato. „Joakim fest“ će ostati tamo gde je – u Kragujevcu, koji ga organizuje, održava, finansira, kao posebnu manifestaciju, sa sopstvenom direkcijom. Drugi potez Jakovljević preduzima iste godine, oktobra meseca, organizuje nulti „Joakim inter fest“, međunarodni festival malih teatarskih formi, na kome internacionalni žiri odlučuje o velikom broju predstava iz mnogih zemalja u okruženju. Iz Britanije, iz Mančestera dolazi Saša Dunđerović, sa svojim glumcima, i, u prostoru fabrike Zastava, organizuje, jedne oktobarske ponoći, „Suđenje Pinteru“! Događaj je odjeknuo gromovito.Tako se, valjda, čini teatar. Skupo, naporno, ali efektno. U svojoj godišnjoj produkciji, Jakovljević proširuje saradnju na međunarodne kontakte, pa sa italijanskom provincijom Emilija Romanja izvodi jednu, a sa rumunskim teatrom iz Piteštija drugu predstavu. U 2007, u Teatru „Joakim Vujić“, nemački reditelj Pjer Valter Polic režiraće „Seobe“ Crnjanskog, a koproducent je Gete institut.
U Mladenovcu se dogodilo još jedno čudo: gradska vlast, takođe sastavljena od mladih i vizionarski nastrojenih ljudi (Zoran Kostić – gradonačelnik, Saša Marković – direktor Kulturnog centra), povratila je festival koji je nekada Mladenovcu doneo značaj pozorišnog grada. Od ove, 2006. godine, ponovo se održava, od sada međunarodni festival „Teatar u jednom dejstvu“, koji ima za cilj da, u krajnjem ishodu, inicira osnivanje gradskog pozorišta i izgradnju pozorišne sale. U to ime, predsednik žirija je bio Nebojša Bradić, koji je pokazao kako se ova inicijativa vodi i kako treba na njoj raditi, u mnogim srpskim pozorištima.
Na kraju, najvažnije. Najveći POZORIŠNI PODUHVAT je, svakako, onaj u beogradskoj Prosveti. Posle mnogo, mnogo godina, posle one 2004, Nušićeve godine, u kojoj se ništa značajno po ovog velikana nije dogodilo, naš omiljeni profesor istorije nacionalnog pozorišta i drame dr Raško V. Jovanović, večni borac za nacionalnu dramsku baštinu i njenu promociju, priredio je petnaest (!) knjiga Sabranih dela Branislava Nušića, sa umećem da tu ogromnu građu sakupi, sistematizuje i proprati komentarima.
Raznovrsno Nušićevo književno delo uvek je izazivalo ogromno interesovanje, ne samo među gledaocima, koji su se mogli oglednuti u krivom komediografskom ogledalu i videti svoje mane jasno i glasno, nego i među kritičarima, koji su Nušićevo delo ocenjivali ocenama od jedan do deset, kao potpuno bezvredno, bulevarsko, zabavljačko, ili kao vrhunsku studiju srpskog mentaliteta koji voli da ućari svuda gde se prilika pruži. Obične životne situacije, uveličane i uopštene talentom genija, postale su, naročito u komedijama, prepoznatljiv metod posle Nušića. Ali, nisu samo komedije važne za Nušićevo delo. Možda još veća misija je u tome što je profesor Raško Jovanović prikazao bogatstvo i lepotu ukupnog Nušićevog stvaranja, komediografa koji nije bio ni mnogo smešan, ni mnogo smešljiv. Čitavo Nušićevo delo, viđeno kroz petnaet Prosvetinih knjiga (čuje se da Ministarstvo za kulturu nije pomoglo nihovo objavljivanje), u znalačkom priređivanju najvećeg znalca srpske drame kod nas, dr Raška Jovanovića, predstavlja ne samo sliku književnosti u Srba u veku u kojem Alkibijad Nuša živi. To je svojevrsna istorija, sociologija, sociopatologija, pa i politička studija (ne)prilika srpskog društva, neprolaznih, nažalost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari