Naslednice književnica koje to nikada nisu postale 1

Nagrađivane autorke iz Bosne i Hercegovine Lejla Kalamujić (Sarajevo) i Tanja Stupar Trifunović (Banjaluka) predstavile su juče u Narodnoj biblioteci Srbije svoje radove beogradskoj publici. One su govorile o svojim poslednjim delima – „Zovite me Esteban“ i „Satovi u majčinoj sobi“, i čitali odlomke iz ove zbirke priča i romana.

Ono što povezuje ova dva naslova jeste figura majke. U delu „Zovite me Esteban“ Lejle Kalamujić svih 20-ak kraćih proznih segmenata, koji mogu biti i zasebne priče i poglavlja romana, oblikuje se oko odsustva majke, dok roman Tanje Stupar Trifunović „Satovi u majčinoj sobi“ pokušavaju da otkriju sistem uloga sa kojima se žena nosi. U oba dela, kako su juče napomenuli Hana Stojić i Nenad Šebek, ispred književne mreže Traduki i Saveta za regionalnu saradnju, koji su organizovali ovaj događaj, teme i odnos majke i ćerke proširuju se na društvenu stvarnost i iskustvo gubljenja tokom ratnih i postratnih godina.

Prema rečima Tanje Stupar Trifunović, koja je za pomenuti naslov nedavno dobila Evropsku nagradu za književnost a pre toga se našla u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, njenu koleginicu i nju povezuje i vizura deteta iz koje pripovedaju svoje priče.

– To je posledica kod svih nas koji smo bili deca tokom rata. Svih nas kojima je to detinjstvo oduzeto. Zato stalno moramo da pričamo iz vizure deteta, iako je za nas taj gubitak nenaknadiv ali opet bolno dragocen jer pisac uvek mora da bude dete da bi pisao – kaže banjalučka književnica, koja je pre ovog romana objavila četiri zbirke poezije.

Kako je primetio književnik Vladimir Pištalo, koji je propratio ovo književno popodne iz publike, stid i krivica zbog izdaja, takođe su nešto što povezuje Kalamujić i Stupar Trifunović.

– Krivica se nikada ne nalazi samo na jednoj strani. Potrebno je poći iz te tačke gledišta i prvo prihvatiti vlastitu krivicu i grešku – napominje sarajevska autorka.

Tanja Stupar Trifunović dodaje da se od žena uvek očekuje da budu potpuno u nečemu, bilo kao majke, radnice ili žene, a da to nije moguće, jer su i njihovi karakteri šaroliki, kao i karakteri muškaraca.

– Mi uvek izdajemo sami sebe, jer se od nas u svakom segmentu očekuje totalite koji ne možemo da ispunimo, zbog čega se stidimo – ističe književnica.

Obe autorke složile su se da razgovor, a ne ćutanje, može doneti utehu i izlečenje.

– Problem sa svim ružnim stvarima je što one ćutanjem postaju još ružnije. Pričanje je zapravo lekovito – objašnjava Stupar Trifunović zašto se odlučila da počne da piše ali i da u svojoj knjizi progovori o porodičnim tajnama zbog kojih se ranije stidela ako bi ih odala.

Ona je pisala o svojoj majci jer je žele da otkrije i njenu drugu stranu, budući da ju je uvek doživljavala samo kao majku, a ne i osobu, koje se tiču i druge stvari.

– Potičem iz Dalmacije gde su žene uvek bile obeležavane nekom radnjom koju su radile. Bile su vredne ili pametne, na primer. Ali nikada mi nije bilo jasno kako je moguće da se ceo karakter svede na jednu osobinu. Mislim da se zapravo taj ženski glas prenosi s generacije na generaciju a da sam ja samo taj glas verbalizovala – napominje Stupar Trifunović.

Lejla Kalamujić istakla je da ona sebe vidi kao nastavljača svih književnica koje to nisu postale u potpunosti, jer im je patrijarhalno društvo to onemogućile. Ona dodaje da se u svojim kratkim pričama bavi pitanjem patrijarhalnog i nacionalnog koda, koji su povezani.

Književno popodne zamišljeno je kao prvi u nizu događaja ove godine koji će obuhvatati razmenu autora iz regije i priliku da predstave svoje radove u drugim delovima jugoistočne Evrope, posebno onim koji dele zajedničko jezičko i kulturno nasleđe. Podršku književnom popodnevu u Beogradu pružili su Savet za regionalnu saradnju i Traduki, evropska mreža za književnost i knjige.


Političko pitanje

Tanja Stupar Trifunović istakla je da kad dolaziš iz BiH da je prvo pitanje uvek politika, te da je to što su Lejla Kalamujić i ona prijateljice nije ništa neobično. Već 20 godina je isto. Naravno da se mi svi družimo. Druže se i političari koji „organizuju“ našu stvarnost. Ali to nije stvarnost nego simulacija. Najgore je što kod nas žrtve saosećaju sa dželatima a ne dželati sa njima. Treba se uvek setiti dece, jer ona nemaju naciju. Za političare deca i žene ne postoje. I oni su prošli rat, a niko se ne bavi njima. Oni ne mogu izaći na trg i protestovati. Za njih treba imati empatiju – napominje književnica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari