U susret 28. Beogradskom Jazz festivalu, protekle nedelje u Domu omladine održana je tribina o novom broju časopisa „Gradac“, posvećenom džezu. Na tribini su govorili Milen Alimpijević (priređivač izdanja), Milan Vlajčić (novinar i publicista), kao i Voja Pantić (džez kritičar i umetnički direktor BJF).


Priređivač je, kako kaže, delom iz potrebe našeg tržišta za tekstovima džez literature i temama koji su se našli u ovom broju, a delom i iz ličnih pobuda rešio da priredi ovo izdanje. Dvadeset eseja uglednih džez-esejista, istoričara i kulturologa, iz različitih uglova razmatraju savremenu improvizaciju muzike, dotičući se pitanja njenih tokova. Tekstovi autora odabranih za ovaj broj otvaraju više problemskih polja: muzičko dostignuće džeza (E. Hobsbaum, K. Vilkinson, D. L. Magin, B. Krauters, M. Pinfold, M. Stern), odnos umetničke forme i kritike (S. Krauč), maskulini identitet (K. Gabard), egzistencijalne pozicije džeza (G. Gidins), snagu posvećenosti u opresivnim uslovima (M. Zverin), upotrebu narkotika i opijata (N. Hentof, N. Šapiro, F. Marmande), mitologiju urbanih sredina i lične mitologije (A. Šo, D. Elington, N. Kenigsvarter), perceptivnu moć i doživljaj umetničke forme (T. Đoja), dodirne tačke džeza i drugih umetnosti (A. Lengi, N. Maki, S. Vila, Ž. P. Kriki).

„Ovo je, takoreći, moj lični izbor, ali ne subjektivan u onoj meri u kojoj bi se postavio u subjektivnu ulogu čitaoca, koliko sa merom odgovornosti da se uspostavi određeni balans između tekstova koji imaju neke ozbiljnije pretenzije u smislu analize, kritike, istorijskog pristupa i slično sa onim tekstovima koji tretiraju teme koje se na prvi pogled čine manje ozbiljne. Prvi tekstovi imaju autorsku serioznost i tu su neka nezaobilazna imena: Piter Krauč, Erik Hobsbaum, Ted Džoj. Zatim su tu tekstovi koji se bave istorijom džeza na svoj način, kao što je tekst Majkla Zverina, pa i par biografskih i autobiografski tekstova kao što je tekst Djuka Elingtona „Muzika je moja ljubavnica“„, rekao je Alimpijević.

Voja Pantić je prokomentarisao deo koji je Alimpijević napisao o animiranom filmu, rekavši da je reč o ozbiljnom naučnom radu koji uključujući junake iz crtanih filmova, poput Miki Mausa i Beti Bup, ne predstavlja samo istoriju džeza u animiranom filmu, već i istoriju džeza uopšte i naglasio da je bilo veoma teško da se dvadeset asova džez publicistike prevede kako treba, jer svi imaju svoje specifične stilove, ali da je to urađeno vrlo pedantno i pažljivo.

Milan Vlajčić je, izdvajajući njemu najzanimljivije tekstove, istakao :“Ova knjiga je za mene veliko iznenađenje, s obzirom da poslednjih godina živimo u velikoj kulturnoj oskudici. S pravom je na početku Geri Gidins čiji esej nosi upadljiv naslov „Kako to da džez nije mrtav“. U njemu se pokazuje kakva je današnja percepcija nekih faza džeza, kako se on granao i koje je faze prolazio. Erik Hobsbaum, poznat kao kulturolog i istoričar koji je napisao najbolju multidisciplinarnu istoriju dvadesetog stoleća, daje kulturološku osnovu džeza u kojoj ima i nekih opštih stvari, ali i njegovog ličnog ukusa. Tu je zatim Stenli Krauč koji govori zašto je uopšte važna džez kritika, a još jedan esej koji bih izdvojio je esej Teda Džoja, koji ima zapaljiv naslov „Džez i dosada“, a koji pokazuje da u džezu postoje umetnici koji u pojedinim momentima upadnu u svoje klišee i počinju da zloupotrebljavaju lično muzičko nasleđe.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari