Šta donosi nastup Ibrahimovića i Mihajlovića na Sanremu 1Foto: EPA-EFE/ETTORE FERRARI

O nastupima Zlatana Ibrahimovića i Siniše Mihajlovića na 71. Festivalu italijanske kancone Sanremo mnogo se piše i priča po medijima i društvenim mrežama.

Veze bivše Jugoslavije i Italije su višeslojne i kompleksne, a naročito na području pop kulture. Italijanska istoričarka Frančeska Rolandi jedan je od najboljih poznavalaca prožimanja italijanske i jugoslovenske popularne kulture.

Trenutno je na relaciji Milano – Prag, gde radi u Češkoj akademiji nauka. Napisala je, između ostalog, odličnu knjigu koja nažalost još nije prevedena na srpski „Con ventiquattromila baci. L’influenza della cultura di massa italiana in Jugoslavia (1955 – 1965)“. U ovoj knjizi Rolandi opširno piše o uticaju italijanske popularne kulture pedesetih i šezdesetih godina 20. veka na ovim prostorima. U razgovoru za Danas govori o nastupima dvojice fudbalera na Sanremu, ali i o preplitanjima kultura Italijana i Južnih Slovena nekad i sad.

O nastupanju Siniše Mihajlovića i Zlatana Ibrahimovića na Sanremu u regionu se mnogo govori. Mislite li da to može da doprinese boljem upoznavanju Italijana sa kulturom naroda bivše Jugoslavije, ili su, kako to reče jedan naš sagovornik, oni samo dokaz da nas Italijani prepoznaju isključivo po sportu – fudbalu i tenisu?

– To što osoba kao što sam ja, koja se ne bavi sportom i fudbalom, zna za njih svjedoči o njihovoj popularnosti. Koliko će oni doprinijeti upoznavanju Talijana sa ex YU pop kulturom vidjećemo, za sada, Ibrahimović je izašao na binu uz pjesmu Nade Topčagić, što je nekako simpatično. Vjerujem da sport, kao i pop kultura uopće, ima veliki potencijal u upoznavanju naroda, iako je ono što vidimo na stadionima često, nažalost, potpuno suprotno. Moram priznati da i sam Siniša Mihajlović nije baš od svoje kulture uvijek popularizirao najbolje. Iako je nedavno precizirao neke svoje ranije političke stavove u jednom intervju, otvoreno je naglašavao svoje prijateljstvo sa Arkanom, čiji mit se pojavio i među talijanskim – desničarskim – navijačima. Fudbaleri imaju veliku odgovornost s obzirom na to da njihove poruke stižu do raznih kategorija društva, pa moraju biti svjesni toga.

A kakav je (bio) uticaj Sanrema na jugoslovensku pop kulturu?

Sanremo je imao ogroman utjecaj na jugoslavensku pop kulturu i zabavnu muziku jer njegovi zvukovi su stizali baš u ključnom trenutku u Jugoslaviji, u trenutku liberalizacije i otvaranja prema Zapadu. Zanimljivo je da je kad je Sanremo počeo, ranih 50-ih godina, sukob s Jugoslavijom nekako je bio prisutan jer je Nila Pici pobijedila s pjesmom „Vola, colomba bianca“ (Leti, bijeli golube), koja je pjevala o paru razdvojenom zbog privremene granice između Italije i Jugoslavije. Ali unatoč tome, Sanremo je doživio sve veću popularnost u Jugoslaviji i služio je kao inspiracija za razne festivale zabavne muzike koji su se postepeno organizirali u svim značajnim jugoslavenskim gradovima. I na prvom takvom festivalu, na Zagrebačkom festivalu, 1953. godine, sukob sa Italijom je odigrao neku ulogu, pošto je pobjednik, kompozitor LJubo Kuntarić saznao za nagradu nekoliko dana kasnije, jer za vrijeme festivala, kad je izbila najžešća faza Tršćanske krize, mobilisan je u jugoslavensku vojsku baš na granici s Italijom. Kad je došlo do popuštanja napetosti između Italije i Jugoslavije, Sanremo je otvoreno postao uzor za jugoslavensku zabavnu muziku, bio je prisutan u svim državnim medijima. Pjesme sanremskog festivala često su već sutradan bivale prevedene na srpskohrvatski. Opatijski festival je od svog početka (1958) bio neka vrsta ‘jugoslavenskog Sanrema’ i od talijanskog modela usvojio je ne samo glazbeni stil nego i glamur, kič, sve te elemente koji su činili estradu. S godinama talijanski izvođači su često nastupali po jugoslavenskim festivalima. Kao povjesničarka koja se bavila odnosima između Italije i Jugoslavije, smatram da je to bilo veliki doprinos zbližavanju naroda i izlječenje rana iz prošlosti, iz ratnih godina. O tome, na primjer, govori životna priča Sergia Endriga, koji je napustio Pulu kao dječak sa svojom familijom 1947. a od 1960-ih godina se redovno vraćao u Jugoslaviji kao gost na raznim festivalima i gradio je dugo prijateljstvo sa Arsenom Dedićem. Mislim da je potencijal pop kulture veliki, sve zavisi od glavnih aktera. I ljudi iz te generacije – 50-ih i 60-ih godina – nisu gledali u prošlost, nego u budućnost – koja se razvijala brzim tempom. I Sanremo je bio pravi saundtrek za to novo vrijeme.

Danas, čini se, Italijani od ex YU pop kulture znaju samo za muziku Gorana Bregovića i filomove Emira Kustirice. Zbog čega je tako?

– Sigurno su Bregović i Kusturica popularizirali jedan stereotip o Balkanu koji se lako prodavao, pogotovo 1990-ih godina i ranih 2000-ih. Mislim da se danas situacija promijenila, ali ipak pop kultura iz Jugoslavije i iz ex YU zemalja nema velikog odjeka u Italiji na mainstream nivou. To nije jedini slučaj, mislim da je glavni faktor amerikanizacija koja potiskuje sve druge europske kulture. I jezik je velika prepreka. Situacija je manje ili više ista sa Austrijom, i austrijskom kulturom, jako malo znamo o našim susjedima. Donekle je drugačije s Francuskom i Španjolskom ali ne bih rekla da je puno bolje. Mada ima i dobrih znakova. Nedavno je Netflix prikazivao u Italiji, po mom mišljenju, sjajnu hrvatsku TV seriju „Novine“ Dalibora Matanića, koja priča lokalnu priču čija je poruka univerzalna. Možda je to tajna uspjeha.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari