Pobunjene čitateljke povodom NIN-ove nagrade: Šest autorki za neformalnu selekciju 1Foto: Pixabay/ClarissaBell

Ako bi, počevši od ove, narednih šezdeset godina isključivo književnice dobijale Ninovu nagradu, i dalje ne bi postojala rodna ravnopravnost među dobitnicima/cama nagrade.

„Ovaj scenario ipak nije moguć jer, za početak, ove godine u najuži izbor nije ušla nijedna autorka. Zato smo odlučile da ne čekamo na dominantno muški književni establišment i zvaničnu selekciju, već da vam predstavimo šest romana ženske književnosti koji bi u nekom paralelnom univerzumu činili progresivniju i aktuelniju selekciju“, ovo u tekstu objavljenom na sajtu bookvica.net kažu članice udruženja Pobunjene čitateljke.

„Ovo ne znači“, nastavljaju Čitateljke, „da su predstojeći romani neprikosnoveno odlični. Naprotiv, kvalitativno se umnogome razlikuju, ali svi dokazuju da je savremena ženska proza i te kako vredna diskusije u kontekstu književnih nagrada, bar podjednako koliko je i proza muških kolega.“

„Kako, međutim, da se autorke nađu u jednoj od najvidljivijih književnih selekcija ako ne pišu?; čak i ako pišu, pa ne pišu dovoljno dobro? – samo su neki od seksističkih stereotipa koji održavaju mušku dominaciju u književnom polju. Ovakvi stereotipi često se predstavljaju kao normalizovani, samorazumljivi, te odbacuju feminističke argumente koji se navodno svode na ‘puko prebrojavanje’ i ‘formalnu političku korektnost'“, primećuje se u tekstu i potom ističe: „Baš suprotno, naša namera je upravo da pokažemo da zanemarivanje književne produkcije žena osiromašuje pristup književnosti, jer defakto nejednako tretira one poetike koje u fokus stavljaju iskustvo žena, i koje imaju vlastitu istoriju razvoja, vekovima unatrag odbacivanu kao manje vrednu, kao onu koja se bavi ‘trivijalnostima’. Međutim, feministička teorija književnosti već duže od pola veka takve stereotipe strukturno dovodi u pitanje, i smatra se legitimnim književnim pristupom. Zato i čudi nepoznavanje savremenih književnokritičarskih i književnoteorijskih pristupa, čak i od strane žirija Ninove nagrade“, podvlače Čitateljke očigledno provocirane i ovogodišnjim Ninovim najužim izborom u kome nije bilo nijedne autorke, kao što se u onom užem od među 16 pisaca našla tek jedna spisateljica.

„Valja još naglasiti da se Ninova nagrada očigledno može smatrati regionalnom, budući da su u selekciji uključeni autori i autorke iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a jedini uslov je bio da ih urednici/izdavači označe kao dela napisana na srpskom jeziku. Kako između varijanti bhsc jezika ima minimalnih razlika, ovaj uslov smatramo čisto formalnim i gotovo proizvoljnim. Zbog toga smo u naš spisak knjiga uvrstili i roman ‘Sinovi, kćeri’ hrvatske književnice Ivane Bodrožić (paralelno objavljen kod ovdašnjeg i hrvatskog izdavača; i kod našeg označen kao roman objavljen na hrvatskom jeziku), još jednom jasno stavljajući do znanja naš stav da je Ninovoj nagradi mesto tamo gde je i počela – na (post)jugoslovenskoj književnoj sceni koja se koristi svim varijetetima bhsc jezika (nekad ih i kombinujući)“, ističe se u tekstu još jednom se pozivajući na raniji predlog da se Ninovoj nagradi vrati karakter regionalne odnosno jugoslovenske kakav danas na primer ima (regionalna) nagrada „Meša Selimović“.

„U krajnjem, prva žena dobitnica ove nagrade bila je Dubravka Ugrešić, koja upravo stvara na hrvatskom varijetetu. Taj transparentni regionalni pristup samo bi doprineo kvalitetu ukupnog izbora. Takođe, uvođenjem regionalne perspektive postalo bi nedvosmisleno jasno da upravo autorke poslednjih godina pokreću ovdašnje književne scene“, zaključuje se u tekstu iza koga slede prikazi svih šest knjiga.

U pitanju su, pored pomenute Ivane Bodrožić, o čijoj knjizi „Sinovi, kćeri“ piše Borisav Matić, i „Hostel Kalifornija“ Zvonke Gazivode u izdanju Geopoetike o kojoj piše Slavka Vlalukin, „Nemaju sve kuće dvorište“ Katarine Mitrović u izdanju PPM Enklava o kojoj piše Milica Ulemek, „U jarku“ Slađane Nine Perković u izdanju Imprimatura o kojoj piše Nađa Bobičić, „Ispod majice“ Marije Ratković u izdanju Kontrast izdavaštva o kojoj piše Irena Jovanović i „Skrik“ Ljiljane Maletin Vojvodić u izdanju Artprint media o kojoj piše Dara Šljukić.

Ivana Bodrožić, Sinovi, kćeri (Orfelin izdavaštvo, 2020) piše: Borisav Matić

Iskustvo čitanja romana Sinovi, kćeri može se porediti sa snažnim udarcem u stomak kog prati bačeni suzavac, te plačete od muke, ali i od tuge, samo da biste na svakom sledećem koraku iskusili novi dijapazon društvenog i fizičkog nasilja koje kao da osećate na sopstvenoj koži.

Ipak, nije reč o senzacionalističkom niti nasilju radi nasilja, već su u pitanju do tančina prikazane traume marginalizovanih ljudi koje stvaraju sliku društva u kom se odstupanje od normativa ni po koju cenu ne prašta.

Priča romana podeljena je u tri odeljka, a svaki od njih su posvećeni jednom liku i njenoj/njegovoj narativnoj vizuri. Prvi deo posvećen je tridesetogodišnjoj Luciji koja doživljava tešku saobraćajnu nesreću i ostatak života provodi na palijatalnoj nezi sa sindromom zaključane osobe tj. u trajnom vegetativnom stanju usled povrede mozga.

Drugi deo posvećen je Lucijinom partneru Dorianu, trans-muškarcu zbog čijeg identiteta se oboje svakodnevno suočavaju sa nerazumevanjem i otvorenom mržnjom.

A roman se završava odeljkom o Lucijinoj patrijarhalnoj i posesivnoj majci koju u prvim delovima romana vidimo kako reprodukuje stroge heteronormativne obrasce i zabranjuje Dorianu da poseti Luciju u bolnici, samo da bismo u završnom poglavlju uvideli sistemsko i višedecenijsko nasilje koje je pretrpela od svog oca, svekra, ali i celog društva, te se u tom kontekstu njeno podržavanje tradicije i heteronormativa može čitati kao neka vrsta stokholmskog sindroma.

Ivana Bodrožić snažnom, brutalno direktnom i eksplicitnom, a neretko i morbidnom prozom opisuje probleme likova. Kada Lucijina majka uvidi da joj nepokretna ćerka sa leđima prepunim dekubitusa (rana od neprekidnog ležanja) menstruira, umisli kako se njeni nesuđeni unuci crveno rastaču po pelenama i završavaju na bolničkom otpadu.

A kada Dorian zbog svađe koju je imao sa Lucijom pre njene nesreće oseća grižu savesti, suočavamo se sa njegovom traumom koja je uslovljena ličnim ljubavnim odnosom jednako koliko i društvom. On sebe u tim trenucima vidi kao „bolesnika” i „nesreću”, padajući pod uticaj višegodišnje tradicionalističke i klerikanske (da ne kažem klero-fašističke) kampanje u Hrvatskoj koja je sejala mržnju prema svakome ko odstupa od normi tradicionalne porodice.

Međutim, pored sveopšteg gorkog ukusa koji dolazi uz Sinove, kćeri, možemo pronaći nadu u ljubavi i solidarnosti koje se javljaju među marginalizovanim likovima.

Veza Lucije i Doriana dirljivo je predstavljena – jedno drugom su presudna životna podrška jer ih gotovo svi poznanici ostavljaju zbog njihovih transfobnih stavova. Imaju i malobrojnih pravih prijatelja koji su puni razumevanja, poput Olje i Dijane, lezbejskog para, koje im pružaju bezrezervnu podršku, ali koje iskazuju i solidarnost radeći sa žrtvama rata.

Ivana Bodrožić napisala je roman zamaha i svežine kakvi se retko sreću u regionalnoj prozi, a naročita vrlina je što centralno mesto zauzimaju oni koji su najčešće nevidljivi u društvu i u književnosti.

Zvonka Gazivoda, Hostel Kalifornija (Geopoetika, 2020) piše: Slavka Vlalukin

Roman Hostel Kalifornija, prvi je roman književnice Zvonke Gazivode; do sada je objavila zbirku priča Delfini na helijumu (Geopoetika, 2004), kao i zbirke poezije Vladam (2003) i Riba šljokičaste krljušti (2003). Iako vas naslov može odvući ka klasiku rok muzike, čuvenom hitu „Hotel California”, ovaj roman u suštini je suprotnost pomenute pesme.

Sačinjeno od 37 poglavlja, na osnovama koje su postavljali Rable i Vinaver, sa radnjom koja balansira na granici realističnog i fantazmagorije, delo u sebi sažima nekoliko ključnih tema poput otpora opresiji, uočavanja iste i na mestima na kojima je nužnu ne bismo očekivali, zatim postojanja empatije u svetu opterećenim otuđenjem.

Priča koju nose Vanila, Anđelo i Divlji (pre svih) zaokružena je javljanjem Pasivnog posmatrača, čije prisustvo podriva sve što znamo o ‘sveznajućim pripovedačima’. Ono što nam Pasivni posmatrač pruža, nije pouzdano, baš kao što ni samo postojanje junaka nije sigurno. Važnija od toga je njihova uloga, odnosno borba za pronalazak najbolje verzije života, pa makar ona bila i izvan fizičkog sveta.

Pasivnom posmatraču, čini se, upravo je ta volja za delanje bitna, budući da postulat objektivnosti ugrožavaju oni junaci i junakinja kojima potraga nije strana. Junaci i junakinje uhvaćeni su u prelomnim trenucima svoje egzistencije, nisu idealizovani, ali je svakome data mogućnost za promenu.

„Hostel Kalifornija” je jedini roman književnice koji je ušao u uži izbor NIN -ove nagrade 

Ipak, kao glavni junak, svakako se izdvaja Jezik. Zvonka Gazivoda poigrava se sa značenjem samog pojma, ispitujući, između ostalog, kakav uticaj ima na stvarnost koju proživljavamo.

U tom smislu, bitno je spomenuti takozvanu Palatu reči, koja, kako delo protiče, menja svoje oblike i značenja pa tako iz nečega što bi trebalo da simbolizuje vrhunac kreativnog i umetničkog glasa, postaje svoja suprotnost. Istražujući funkcije jezika i eksperimentišući njime, autorka upućuje kritiku društvu koje vapi za spektaklom i fokusira se na kreiranje savršene slike, propuštajući suštinu.

Šta ovaj roman jeste i šta nije, možda je najbolje definisano u istoimenom poglavlju. Pogrešno bi bilo očekivati samo svakodnevnu generacijsku priču o tome kako pronaći svoje mesto u koordinantnom sistemu konfuzije.

Hostel Kalifornija metafora je za sigurnu luku u nemirnom okeanu postojanja do koje bi trebalo da se stigne putovanjem kroz zanimljivo iskrojen literarni eksperiment, koji zahteva pažnju i učestvovanje u onome što daje. Ko prvi stigne na odredište, nek šalje dimne signale, nisu svi putnici na ovom brodu spremni za ono što ih čeka.

Katarina Mitrović, Nemaju sve kuće dvorište (PPM Enklava, 2020) piše: Milica Ulemek

Nemaju sve kuće dvorište, treće delo, a prvi roman u stihu scenaristkinje i pesnikinje Katarine Mitrović, osnovano je ušlo je u širi (a neopravdano izostalo iz užeg) izbor(a) za ovogodišnju NIN -ovu nagradu.

Sažetim i odsečnim stihovima autorka prikazuje dvadesettrogodišnju Milicu koja se suočava sa smrću oca, pokušavajući da se izbori sa tugom i besom. Kroz razgovore sa psihoterapeutkinjom, autorka uprizoruje Miličine odnose sa porodicom, prijateljima, ljubavnicama i ljubavnicima, ostvaljujući, ipak, svoju junakinju usamljenu, u neprestanim pokušajima bega od stvarnosti, ali i od sebe.

U pokušajima Miličinog eskapizama – koji se ogleda u konzumiranju alkohola i droge i seksu sa nepoznatima – Mitrović iscrtava vrstu mape kretanja svoje junakinje, zahvatajući najrazličitije delove Beograda i okoline.

Na ovaj način autorka povezuje gotovo nespojive karaktere i situacije, počevši od tipskog ponašanja komšinica i komšija iz manjeg grada, preko beskućnika i „noćnih ptica” Beograda, do autentičnih zatvorskih natpisa o Silviji Plat. U tom smislu autorka, iako piše potresnu priču o depresivnoj devojci, uspeva da prikaže i savremeni trenutak i društvo u kom živimo.

Roman „Nemaju sve kuće dvorište” je ušao u širi izbor NIN -ove nagrade 

Izvedba dela je zanimljiva – autorka putem asocijacija povezuje junakinjine misli, prošlost i sadašnjost, na momente ih čak preklapajući s mislima Miličine psihoterapeutkinje. Na taj način čini nam se da čitamo roman toka svesti (u stihu), koji je u trenucima nerazumljiv, što je pak u skladu sa junakinjinom trenutnom psihološkom (ne)stabilnošću.

Iako se Nemaju sve kuće dvorište lako čita, ostavlja gorak ukus. Na kraju romana, osvešćeni da je jedino sigurno uporište smrt, ostajemo zapitani da li će Milica u potrazi za osmišljavanjem sopstvene egzistencije pronaći neku vrstu utehe ili mira. Autorka, ipak, ne završava roman krajnje  nihilistički – među poslednjim stihovima postoji nada za pronalaženje smisla ili sreće, i delić vere u bolju alternativnu budućnost.

Slađana Nina Perković, U jarku (Imprimatur, 2020) piše: Nađa Bobičić

Nakon zbirke priča Kuhanje, koja iako neujednačenog kvaliteta jeste pokazala veliki potencijal njenog autorskog glasa, Slađana Nina Perković mogla je razviti svoje pisanje u više pravaca. U romanu U jarku odlučila se za crnohumornu satiru.

Zaplet romana je jednostavan – pripovjedačica ide na selo na sahranu strine Stane, koja je poginula nesrećnim slučajem. Nakon sahrane seosko imanje bi trebalo prodati, a novac podijeliti među nasljednicima. Taj događaj postaje pozornica na kojoj se okuplja porodica, sa svim karakterističnim likovima bliže i dalje rodbine.

Među njima, najupečatljivije su ženske junakinje. Glava porodice je tetka Mileva, odlučna da sve kontroliše, ali ne uvijek uspješna u svojoj namjeri. Rođaka sa nadimkom Popadija je fanatična vjernica, kojoj pripovjedačica, ironično, pridaje demonske karakteristike. Mimi je pripovjedačicina sestra i bliska drugarica iz mlađih dana, skoro savršena ljepotica, ili barem dok ne zaspi. Zapravo pripovjedačicin nemezis.

Pored ženskih likova, autorka posvećuje pažnju i njihovim supruzima – stričevima, tečama, daljim rođacima, kao i velikom broju sporednih likova, koji su vrlo često uspjele minijature. Kolektivne scene na groblju, u bolnici, policijskoj stanici, tekstu daju dinamiku i poseban vizuelni, gotovo filmski kvalitet.

Roman „U jarku” je ušao u širi izbor za NIN -ovu nagradu

Ključne metafore, osim grobljanskih kao u naslovu, variraju oko motiva jedenja i hrane, svakovrsnih izlučevina, a karakteristične su i one vezane za kretanje i vožnju. Groteska se kao postupak primjenjuje i u opisima pojedinačnih likova, kao i u opisu kolektivnih scena.

Ono što roman čini veoma dobrim upravo jeste konzistentna autorska vizija i samouvjereno vođenje teksta na svim nivoima, od stilskog, preko karakterizacije likova, do jedinstvene atmosfere.

U tom smislu posebno je važan tretman pripovjedačice, jer ona ima povlašćenu poziciju, kroz čiju perspektivu se prikazuje priča. Ipak, ona sama je krajnje nepouzdana, što je od ključnog značaja za ukupno razumijevanje romana.

Na početku romana zatičemo je kao osobu u poodmaklom stanju depresije, koja tri godine živi tako što gleda krimiće, koju majka oblači, a rođaci voze kud kome odgovara.

Ukratko, autorka ne štedi pripovjedačicu i ne izdiže je u odnosu na ostale likove, čime izbjegava i da upadne u zamku pomodne kritike „balkanskog mentaliteta“ sa kvaziurbanih visina.

U stvari, svijet koji je prikazan kao prljav, blatnjav, sljuzav, u sveopštem raspadanju, sa krimi zapletom i podzapletima, neodvojiv je od paranoidne pozicije same pripovjedačice, koja uvijek sebe vidi kao najveću žrtvu, a u svakom, čak i banalnom postupku, izmaštava kriminalne namjere. U podjeli stereotipnih uloga, i njoj je dopala jedna podjednako tipska – mlade, neprilagođene, tzv. crne ovce u porodici.

Pažljivo izgrađujući tekst, autorka je uspjela u namjeri da formalnu postavku romana – crnohumorno poigravanje sa stereotipima – vrlo dobro uskladi sa ključnom idejom knjige, prikazom savremenog poratnog, nesolidarnog, sebičnog i siromašnog regiona, koji rasprodaje i ono malo što je preostalo, dok mrtvi još nisu ni pokopani.

Marija Ratković, Ispod majice (Kontrast izdavaštvo, 2020) piše: Irena Jovanović

Autofikcionalni roman Ispod majice Marije Ratković debitantski je roman ove autorke. Njegova fikcionalnost dodatno je naglašena napomenom sa početka koja glasi: ništa nije bilo ovako, dok je spisateljski poduhvat, i sam predmet radnje, motivisan potrebom da oponira dominantnim muškocentričnim narativima u savremenom svetu, tematizovanjem ženskih iskustava i priča, kao i izvrdavanjem maskulinih stvaralačkih matrica.

Roman obuhvata nekoliko međusobno isprepletenih motivacijskih tokova čije je značenje obeleženo tematizacijom ženskog iskustva. U odrastanju glavne junakinje i pripovedačice, Marije Ratković, vrebaju razna nasilja, a topose prvih puta i gubljenja nevinosti pripovedačica prikazuje paralelno – deromantizujući prva intimna i seksualna iskustva sa muškarcima, pritom ističući prijateljstvo, romantične ili seksualne odnose između dve žene. Naratorka tako preuzima kontrolu nad značenjem ovih toposa, uspostavljajući svojevrsnu autonomiju ženskog tela unutar teksta.

Odnos prema ženskom telu posebno je razrađen kroz tematizaciju bolesti, raka grlića materice, sa kojom se protagonistkinja kao mlada žena suočava, kao i posledice histerektomije na njeno rerproduktivno zdravlje, identitet, svakodnevicu, ljubavni i socijalni život u dominantno patrijarhalnom svetu.

Ova tema posebno dobija na važnosti budući da telesnost i seks zauzimaju značajan prostor u romanu, dok seks za pripovedačicu predstavlja poligon za promišljanje i snalaženje unutar partnerskih odnosa. Kroz ovu temu otvaraju se kompleksna pitanja o dinamici moći, igrama dominacije, ali i o ljubavi i poverenju, pronalaženju razumevanja za sopstvene i tuđe osobine, utočištu za traume zbog socijalne neuklopljenosti.

Žanrovske matrice romantične priče izigravaju se i u osnovnom sižeu – tematizaciji ljubavnog odnosa Marije i Luke. Početak romana najavljuje žensko rivalstvo između bivše i sadašnje Lukine devojke, ljubomoru, impulsivnost i moguće nasilan zločin, dok se čitalačko očekivanje (spoiler!) najsrećnije izneverava isticanjem ženske solidarnosti, međusobne podrške i empatije, praveći značajnu promenu u značenju i funkciji drugih sižejnih elemenata.

Roman „Ispod majice” nije ušao u selekciju NIN- ove nagrde, ali jeste u NIN-in izbor 

Obuhvat sadržaja u ovom romanu, zajedno sa ne uvek jasno motivisanim dijahronijskim pomeranjima, čini da naratorkin stav prema pripovedanom nema uvek jasnu logiku, dok roman deluje nedovoljno kompaktan kao celina.

Najviše pažnje, ali i problema privlači pripovedački stil. Posebno je upadljiva namera da se stvari nazovu svojim pravim imenom, kao i da jezik pripovedanja treba da odstupa od stereotipne ženske smernosti i pristojnosti.

Međutim, tendencija da se pripoveda bez uvijanja i samocenzure dovodi dotle da se sloboda u izražavanju osvaja akcentovanim odstupanjem od politički korektnog ili neseksističkog govora, zbog čega u jednom ženskom narativu, pripovedačica, karakterisana kao loša devojka, govori kao mačo muškarac.

Feministički otpor mizoginim praksama se umesto oponiranjem istim, bori pukim izjednačavanjem u glasnosti, dominaciji i logoreičnosti što netaktično i besmisleno opterećuje čitalačko iskustvo u narativu u kom se glavni obrt nalazi na samom kraju.

Ideja o predodređenom uzroku njenog lošeg karaktera, koja se eksplicitno otkriva na samom kraju, neubedljiva je i deluje kao dodatni i neuspeli pokušaj da se prethodno oblikovan lik prilagodi novim okvirima.

Čini se da je glavni problem romana kolebanje između izbora dva moguća puta karakterizacije: njeno ponašanje je od početka određeno psihopatologijom; ili je motivisano snažnom reakcijom na proživljenu bolest i na odgovor patrijarhalnog društva na njeno iskustvo. Oba puta bi zahtevala promišljeniju umetničku obradu koja je u ovom slučaju nažalost izostala.

Ljiljana Maletin Vojvodić, Skrik (Artprint media, Novi Sad, 2020) piše: Dara Šljukić

Skrik je roman o neshvaćenim umetnicima/ama, o suvišnim ljudima po modelu junaka iz romantičarske (ruske) literature 19. veka (lik pisca u romanu, Miloša Reljina, čak se i eksplicitno poredi sa Oblomovom iz istoimenog Gončarovljevog romana, ali ista uloga data je i junakinji, takođe autorki, Jul Malić).

Fraza neshvaćeni umetnik, koja upućuje na pitanje položaja umetnika u društvu, ali istovremeno i na istrošenost ili izvesnu klišeiziranost ovakve predstave umetnika, namerno je ovde iskorišćena za opis romana.

S jedne strane, dakle, roman zaista otvara ozbiljno pitanje položaja umetnika – i, specifično, umetnice – u savremenom srpskom društvu, ali i van njega.

Uz to, tema nepripadanja i neshvaćenosti ne ostavlja se na nekom univerzalnom ili apstraktnom nivou, već joj se daje utemljenje u konkretnim političkim i društvenim okolnostima post-konfliktnog tranzicijskog društva i migracije u zapadne-severne države blagostanja (Norveška).

U ovom aspektu nalaze se i najbolje tačke romana: efektno se prenosi patronizujući i stereotipni odnos ’Zapadnjaka’ prema narodima sa Balkana, zajedno sa lucidnom analizom norveškog samopredstavljanja, konstruisanja imidža srećne zemlje. Nalazeći se u takvim okolnostima, junakinjina pomešana osećanja frustracije, neprijatnosti, usamljenosti i inferiornosti deluju ubedljivo.

U ovom tematskom segmentu romana nalazi se i duhovito napisan razgovor sa službenicom u imigracionom ofisu, koji ironizuje norveške migracijske politike.

Dalje, gorepomenutoj neshvaćenosti data je i rodna dimenzija, tematiziranjem uloge majčinstva u životu žena umetnica i intelektualnih radnica, promišljanjem mogućnosti da se ima oboje, i majčinstvo i kreativni rad.

S druge strane, ipak, ne stiče se utisak da je išta novo, ili na novi način rečeno datom tematizacijom položaja umetnice/ka. Ceo korpus post-jugoslovenske književnosti, naročito one nastale u egzilu nakon ratova 90ih, tematizuje nepripadanje određenih ljudi novonastalim društvima, kao i odnos Zapada prema došljacima sa Balkana.

Dubravka Ugrešić je pisala o položaju pisaca i spisateljica iz bivše Jugoslavije u okviru evropskog književnog polja. Čak je i duhoviti razgovor u kancelariji za imigraciju već viđen u egzilantskim romanima Daše Drndić.

Ono što je možda veći nedostatak romana – ili jedini, ako smo stava da je ključ vrednosti teksta u postupku, u načinu, a ne u originalnosti sadržaja – jeste, dakle, stil/postupak/način.

Konkretnije, postoji izvesna zasićenost ponavljanjima i ekspliciranjima u romanu – više puta se ponavlja da je junakinja u bezizlaznom položaju, usamljena, apatična, itd., bez jasne (umetničke) potrebe za tim ponavljanjima.

Ovde problem možda i nije u samim ponavljanjima koliko u nedorečenosti i izvesnoj neubedljivosti lika junakinje, njegovoj nedovoljnoj uobličenosti koja otežava saosećanje i razumevanje datih osećanja apatije, dosade i teskobe.

Nizanje kratkih rečenica u zasebne redove, zarad efektnosti i ostvarivanja specifičnog ritma, takođe se neprestano ponavlja, stvarajući paradoksalno jedan jednoličan ritam.

Iako su pitanja ritma i saosećanja sa likom u recepciji teksta unekoliko određena i čitalačkim senzibilitetom, stiče se utisak da je reč o donekle istrošenom poetičkom obrascu.

Taj utisak je naročito pojačan delovima teksta koji ekspliciraju pitanja poput „Šta je istinito, a šta privid?“, koja nisu nova, ali ono što je ovde još važnije, nisu pitanja koja autentično izranjaju iz teksta – u njima, prosto rečeno, nema željene dubine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari