Odsutnost poezije u pesništvu Dragana Jovanovića Danilova

GRAĐANIN-PESNIK I KRITIČARI PO MILOSTI BOŽJOJ

‘Gnezdo nad ponorom’ je knjiga o traženju utočišta u jednom podemonjenom svetu.

(DJ Danilov)
Onaj koji piše o „gnezdu nad ponorom“, kao građanin ni malo ne sumnja u svoj pesnički jezik, niti u jezik onih koji o tom jeziku pišu.

Odsutnost poezije u pesništvu Dragana Jovanovića Danilova

GRAĐANIN-PESNIK I KRITIČARI PO MILOSTI BOŽJOJ

‘Gnezdo nad ponorom’ je knjiga o traženju utočišta u jednom podemonjenom svetu.

(DJ Danilov)
Onaj koji piše o „gnezdu nad ponorom“, kao građanin ni malo ne sumnja u svoj pesnički jezik, niti u jezik onih koji o tom jeziku pišu. On je suviše građanin, a malo pesnik, koji se kao čitalac toga što retorički Levijatan srpske književne kritike piše o njemu nikada protiv tog besmisla neautentičnog blasfemičnog žargona nije pobunio. Ako knjiga nekoga pesnika govori o traženju utočišta u jednom podemonjenom svetu, onda, pitamo se, gde se taj svet nalazi. Ako je, navodno, dat u knjizi, onda je to jezik koji radosno i bezazleno govori o podemonjenom svetu, govoreći „o“, ali ne pokazujući „podemonjeni svet“. On, dakle, obmanjuje i kao Pesnik i kao građanin. Da li se taj „podemonjeni svet“ uistinu nalazi u svetu, čitalac to ne može da iskuša unutar autonomne evidencije pesme, jer Pesnik taj svet peva kao radosni cirkusant (bez demonske pozadine jednog „cirkusanta“). Ukoliko se, pak, taj svet ipak nalazi negde izvan, onda mi Građaninu Pesniku možemo da verujemo na reč, ali ne moramo. Jer to na šta se pesnikove reči odnose, biva i ostaje puka samoreferentnost koja uporno i prisilno ponavlja svoju samoreferentnost. U stvarnom podemonjenom svetu govorilo bi se o pacijentu koga muče prisilne ideje. Posledica koja u ovom slučaju prati poeziju ovog pesnika je jedan, više slučajem no darovitošću, iskamčen ontološki nihilizam. U toj poeziji nema sveta, ni podemonjenog ni nepodemonjenog. Na delu je Brbljarija bez transcendencije. (Pod uslovom, dakako, da postoji Brbljarija sa transcendencijom, što se, verujemo, nadrealističkom pesničkom pokretu ne može da porekne.)
Na Brbljariju o kojoj je ovde reč neko ko promišlja prirodu jezika, posebno pesničkog, može biti dvostruko osetljiv. S jedne strane moguće je da se zapita otkuda proishodi nagon da neko u Praznoslovlju vidi smisao, kada smisao tek jedva može da bude pronađen u privilegovanim objavama nadarenih ljudi kojima se to događa u ćutanju (Vitgenštajn), u momentima „epifanije“ (Džojs) ili u auratičkim stanjima (Benjamin). Ponekad, dakako, i u momentima manje „svetim“ od pomenutih, iako i tada imamo posla sa pristojno nadarenim ljudima i kojih u jednom narodu uvek ima manje nego što ima „pesnika“. U svakom slučaju, manje nego što kod srpskog naroda ima Bećkovića, Petrov Noga, Simovića, Marčetića, Grujičića, Danilova, Karanovića, koji su tek sive autorske eminencije knjiga bez vrednosti koje zahteva duhovna situacija kraja 20. i početka 21. veka.
Praznoslovlje drugog stepena važnosti zbiva se u diskursu onoga što bi neko rado nazvao „književnom kritikom“. Da to tako i nazove brani mu uverenje da oni koji sebe nazivaju književnim kritičarima jesu, blago rečeno, družina sastavljena mahom od ne-stvaralačkih duhova, čiji je sekundaran, parazitski diskurs sklon ad hoc sudovima i štaviše, najvećim delom se od takvih sudova i sastoji. Hoćemo li tekstove onih „kritičara“ koji svakog pisca s kojim su se sreli nazivaju „najvećim našim savremenim piscem“ nazvati kritikama? Da li ćemo im poverovati na reč da su Bećković i Danilov najznačajniji savremeni srpski pesnici? Kao da u drugoj polovini 20. veka nisu pevali i Davičo i Matić i Miljković i Popa i Brana Petrović i Raičković i Aleksandar Ristović i Bora Radović i Jovan Hristić i Vojislav Despotov i Vujica Rešin Tucić, i Ljiljana Đurđić, i Milutin Petrović, i Duško Novaković, i Ana Ristović i Dejan Ilić, i Nebojša Vasović, i Nemanja Mitrović i Vlada Kopicl i Jovan Zivlak i Milan T. Đorđević, a bogme i – Crnjanski.
Književna Klinika je razuđeno poprište događaja i borbe. Prljave borbe – za šta? U ime koje ideje, estetičke, političke, estetičko-političke, u ime koje vrste razuma, tekućih poetikâ se bore srpska književnost i književna kritika?
EPILOG STRUKTURE: ŠTIĆENICI I ZAŠTITNICI

Epilog strukture – dramatsko, epiloško viđenje strukture jezika u doba posle reči. Nastalo je, veli se u velikim i širokim epistemologijama, doba odsutnosti reči. Posledica toga, u jednom strogo „filosofskom-semantičkom smislu je – ontološki nihilizam“: Istina reči je odsutnost sveta.
Ono što nas u svemu ovome pomalo (no ne preterano) teši jeste činjenica da u reči „epilog“ i dalje egzistira pojam „logos-a“. Epiloško praktikovanje strukture jezika u doba „posle reči“ pojačano je, da ostanemo u okvirima srpskog pesništva, postojanjem patrijarhalnog, u biti opakog, ne samo naivno-primitivnog, plebejskog nacionalizma. Pri tome, dakako, mislimo na period od 1987. do danas, od Noža, Milutina i Ćeraćemo se još do „biografske mitologije“ Ječma i kalopera Rajka Petrova Noga, i Vergilija mu kroz pakao ječma i kalopera, Gojka Đoga. Njihov familijarni oblik prihvatanja sveta, sa svojom „deseteračkom hajdučijom“ jeste Negacija. Negacija savremenog jezika sveta, njegovog dostojanstva, rezultirala je porazom poezije unutar kolektivističkog trabunjanja provincije duha o „Istoriji“ i „Nebesima“, „Krvi“ i „Sabornosti“.
Zašto, pitaće se mnogi, tolika „oruđa“ povodom pesnika na čijem je mestu mogao biti i neki drugi, njemu sličan, recimo, Vojislav Karanović ili štićenici kritičara doktora Pantića, doktorke Bojane Stojanović Pantović, magistra Vase Pavkovića, ili, u istoj školi stasavajućeg i već jako „važnog“ Milete Aćimovića Ivkova. Stoga, odgovaramo, jer je posve svejedno govoriti o Danilovu ili o Karanoviću, o Marčetiću ili o Tešiću: svi oni imaju iste zaštitnike i iste promotere, pri čemu je rečnik zaštitnika o štićenicima posve isti i jednoobrazan kao da se govori o žetvi žita i kao da te navodne srpske pesničke veličine ne bi, barem usput, trebalo da imaju neki prepoznatljiv rukopis i pesnički profil. Ovako, ukoliko bi se kojim slučajem raspisala „poternica“ za Danilovljevim pesničkim likom, lako bi se moglo desiti da se u rukama raspisivača nađe Karanovićev, Marčetićev, lik Saše Radojčića ili pak pesnički lik Gojka Božovića (poslednja dvojica, zajedno sa dr. Pantićem, a ponekad i sa mr. Pavkovićem, pripadaju posebnoj grupi: čas su štićenici, čas zaštitnici, što je, dakako, više nego udoban položaj u Beogradu). U svemu, neka bude rečeno da se jedan veći deo srpskog savremenog pesništva kreće između populističke poetike Sabornosti (zloupotreba opanka i ognjišta) i loše snabdevene pesničke Biblioteke, te površno pročitanih knjiga iz te Biblioteke, mahom iz treće ruke (zloupotreba postmodernističkog Arijadninog konopca).
Gde je svetskost tih pesnika, gde su mesta na kojima oni ukazuju na put ka planetarnom mišljenju i planetarnom pesmovanju? Postoje li kod tih pesnika znaci bitnog pesmovanja, pesmovanja koje uspostavlja razgovor sa pesništvom jezika, sa njegovim stalno ponavljajućim govorom o poreklu jezika? Ne pita li Hajdeger s pravom: Jezik i velika tišina najjednostavnije blizine bitka i svetla daljina bivstvujućeg kada tek reč samo deluje – da li će doći to vreme?! Jer, pesništvo nije nikakva igra, no buđenje i sabiranje najvlastitije biti pojedinca, čime se ovaj vraća u temelj svog opstanka. (Ono) je Kaža neskrivenosti bivstvujućeg i isto tako kazivajuće nalaženje bitka. O takvoj poetici jedva da postoje tragovi u srpskom pesništvu i posebno ne kod navedenih pesnika.
HOMER JE STIGAO

Kuća Bahove muzike (1993, 1998), Alkoholi s juga (1999), Homer predgrađa (2003), Gnezdo nad ponorom (2005), da pomenemo samo neke od Danilovljevih zbirki pesama, dolaze u trenutku kada zemljom Srbijom vladaju noževi, ćeranije, kaporovština u žurnalizmu, ledena jeza bivšeg humoriste Brane Crnčevića, rimbadžijski stihovi velikog Radovana – Psihijatra Nacije, kosovski zaleti raznih đoga i noga, rakitića, simovića i grujičića, razne pesničke ćosijade, pri čemu ostaci nezaklanog naroda od Inđije do Šumadije i Juga Srbije stružu gusle, pašući žrtveničke memoare oko polutara srpske planete. U takvoj atmosferi objavljuje knjige D.J. Danilov i s pravom biva dočekan kao novator. U poređenju sa malopre opisanim ratnicima-škrabantima, doista ga možemo videti kao čoveka neumrljanog mastilom Nepesnika. Dakako, Danilov nije bio usamljen u okrilju poetike koju je ispisivao. Pored njega stvarali su i brojni drugi, časni pesnici u znaku iste ili slične poetike. Biće jednoga dana i o njima govora! Tada će od Danilova, verujemo, ostati ono što Danilovljevo pesništvo jeste: Postmoderna iz provincijske Biblioteke, Postmoderna bez svetskosti, bez angažovanosti unutar Kulture sveta. U najboljem slučaju, bila je to aranžirana poezija koja sticajem okolnosti učestvuje u čistkama nacionalističkih, demencijalnih bardova, upravo onako kako je to činila svojevremeno poezija Miodraga Pavlovića u okružju socrealizma i ždanovizma. Evo, kazuju njegovi kritičari, dolazi iz mraka nepatvoreni Pesnik Postmoderne, dolazi nam pravo iz Biblioteke, u čijim stihovima se ogleda svepovezanost najudaljenijih prostorno-vremenskih elemenata iz perspektive sinestezijskog simultanizma, a što kao posledicu ima palimpsestnu, sedimentnu strukturu teksta (Bojana Stojanović Pantović).
Zašto je baš Danilov izabran da bude kontrabanda nacionalističkom pesničkom žargonu, nećemo nagađati. U svakom slučaju, izabran je on, pored drugih koji bi s mnogo više prava i daleko veće pesničke i umetničke zrelosti nosili i podneli teret preokreta. Naravno, kada kažemo „preokret“, taj pojam je uslovan. Razumemo ga kao preokret unutar književnog polja na kome su se zbivali događaji između 1990. do danas. Despotov, Rešin Tucić, Kopicl, Zoran Đerić, Zoran M. Mandić, R. Šajtinac, R. Livada pevali su pre novog rata i snažnije i uverljivije od Danilova, a upravo u ključu koji se, danas, kao „novotarija“, predaje u ruke Danilovu. To je samo dokaz da je istorija književnosti uvek samo maćeha književnicima, naročito spram onih talentovanih. Harizmatičnost netalentovanih je ubitačno oružje koje nepogrešivo pogađa darovite ljude, istinski značajne pisce jedne nacije.
DREVNA LOGIKA

Da je teško biti pesnikom i logičarem ili, makar, pesničkim logičarem, pokazaće jedan primer iz pesme „Drevni učitelji“:
Uvek iznova vraćaju se u naše dane drevni učitelji, škrti u rečima, ponešto umorni od teškog posla koga su, valja priznati, obavili.
Sledi pesnički opis učitelja, da bi se u trećem katrenu, pošto se pristupilo prizivanju, ispevalo:
Drevni naši učitelji, stari proroci, svedoci budućnosti, živeli smo u dobu nerazgovetnijem od snova; sada u vašim neizgovorenim rečima tražimo odjek.
U prvoj strofi pesme drevni učitelji su bili škrti u rečima, dok u trećoj mi već u njihovim neizgovorenim rečima tražimo odjek. Ukoliko su drevni učitelji škrti u rečima to znači da bar nešto, nekad progovaraju. U trećoj strofi pesme mi bivamo obavešteni da sada u (njihovim) neizgovorenim rečima tražimo odjek. Čitaocu ostaje nejasno da li treba da veruje jednoj ili drugoj manifestaciji učiteljâ. U svakom slučaju, on zna da takva vrsta nedoumice nije karakteristika „magijskog lirizma“. I, svakako, tu se ne radi o onome što pesnik Lirskih balada, Vordsvort (Wordsworth), piše da želi da obične stvari predstavi umu u neobičnom aspektu, no o besmislici koju ne mora da prašta ničiji razum, pa makar se nadahnjivao, kao srpski kritičari, na izvorima „magijskog lirizma“. Pesma, dakako, ima pravo (a to je i čini pesmom) ujedinjavati nepodudarne elemente, među kojima nastaju napetosti i paradoksi (C. Brooks), ali nema prava da sadrži manjkavosti unutar logike označavanja u rečima koje upotrebljava unutar kontekstâ koje smatra svojim poprištem.
Šta god pesma „Drevni učitelji“ (o)pevala, ona peva to: prazno ništa svoga sopstvenog smisla. Ni u kom slučaju to „ništa“ ne pripada jednoj metafizici očaja. Kako bi nam u ovoj kvazi-skeptičnosti spram čovekove sudbine dobro došlo „gnezdo nad ponorom“ Vojislava Despotova! I ne birajući stranicu iz knjige njegovih Sabranih pesama čitamo: Dok smo bili juče, danas, sutra, / dok smo bili sve tri sestre, odsutni i prisutni, / dok smo potapali triper u trinitrotoluol i / tri kontinenta u kontejner … Već ovi početni stihovi pesme „Mišja niša“ vuku sobom remboovske prostore, beketovsku ironijsku sumnjičavost spram sveta, pa se stoga može reći da pre Despotov opisuje ponor, i da se upravo on pesničkim lestvicama davno uspentrao do svog „gnezda“ pa odozgo gleda Danilovljevo kukavičje Gnezdo nad površinom patetičnog mora, pevajući ono što je Danilov hteo, ali nije umeo.
Kada bismo u letu iznad tog kukavičijeg gnezda srpske poezije pokušali da obuhvatimo magičnu spiritualnost života, podzemna jezička i nadjezička strujanja, prisustvo višnjih sadržaja, kojih, ako je verovati nekim kritičarima, ima u toj „poeziji“, pokušali bismo da umesto debla kakvog hrasta obuhvatimo praznu penu.
MODERNI KRITIČARSKI GUNJ ZA PROVINCIJALNU POSTMODERNU

Za koga je napisano Gnezdo nad ponorom? Zar za ljude koji su poslednjih petnaest godina 20. veka živeli u miloševićevskoj Srbiji ili možda za one koji su tu Srbiju napustili, od kojih bi svaki na temelju svog iskustva egzila mogao da napiše manje „papirnato“ Gnezdo nad ponorom. Da nije, možda, to Gnezdo napisano za Stevana Tontića, Dragana Velikića, Hamdiju Demirovića, Slobodana Blagojevića, Bogdana Bogdanovića, Vidosava Stevanovića, Rajka Đurića…? Možda za autora ovih redova koji je za ovih dvadeset godina „svijao“ gnezdo od Berlina do Pariza, od ugarskih pusti do nizozemskih, od Ardena do Pirineja, dok je Bećković pevao svoju Ćeraniju, Nogo se baškario na slepom Nedremanom oku, a Tešić i Grujučić pecali svoje retardirane rime, dok se druga strana iste monete, srpska književna kritika i njen „cvet“ (poput dr. Pantića, dr. A. Jovanovića, dr. Bojane Stojanović Pantović, dr. Gojka Božovića i nekih mlađih im kolega), svojski trudio da predstavi loše pesnike kao podnošljive a od prosečnih i podobnih pesnika (stasalih između 1985. i 2005.) pravila lažni Panteon, tako da će onima koji dolaze posle njih trebati dosta vremena da aktere i promotere srpske pesničke scene s kraja 20. veka postave na svoje mesto.
Danilov je romantičar koji ne vidi dalje od sopstvene senke. Njegova uloga jeste rola gladijatora (termin je Floberov) koji se bori za srca kritičarskog bratstva, zabavljajući publiku svojim agonijama. On ne uzima u obzir specifičnu logiku istorijskog polja, njegova pobuna je salonska. On piše za zatvoreni klub kritičara, za profesorske mušterije koje istoriju i sociologiju doživljavaju iz rupe, u najboljem slučaju sa vidikovca svoje kible. Odatle se potom širi smrad priznanja, počasti, simboličke i materijalne dobiti. Iz Požege se ne vide nikakvi kamijevski pacovi (oni istorijski), niti kortasarovski golubarnici. Odatle se „mračno carstvo“, bez pokrića, u sprezi sa srpskom književnom kritikom može samo „hiniti“. Zašto bi, pitaće se neko, književna kritika nastojala da „pokrije“ svojim blagoslovom ono što nije umetnički vredno i zašto baš Danilova? Stoga, velimo, što se književna kritika u Srbiji nekim pokriva da bi mogla da postoji, a Danilov je posve slučajno, „iz šešira“, izvučen na svetlost dana i „proizveden“ u „princa“ pesnika n

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari