Ken Vandermark jedan je od najvažnijih mlađih saksofonista, ne samo istočne obale ili Severne Amerike, već i celokupne savremene džez scene. Odrastao u porodici ljubitelja džeza – otac mu je priznati džez kritičar – i danas nastanjen u Čikagu, Vandermark je ne samo vrstan autor i improvizator već i prelomna tačka nebrojenih saradnji i kreativnih sudara između američkih i evropskih muzičara.

Ken Vandermark jedan je od najvažnijih mlađih saksofonista, ne samo istočne obale ili Severne Amerike, već i celokupne savremene džez scene. Odrastao u porodici ljubitelja džeza – otac mu je priznati džez kritičar – i danas nastanjen u Čikagu, Vandermark je ne samo vrstan autor i improvizator već i prelomna tačka nebrojenih saradnji i kreativnih sudara između američkih i evropskih muzičara. Lista njegovih saradnika čita se kao ko-je-ko savremene džez i improv scene, sa možda posebnim naglaskom na kolege saksofoniste poput Pitera Brocmana i Matsa Gustafsona, koje domaća publika već dobro zna. Vandermark, koji pored tenor-saksofona svira i bas-klarinet i druge instrumente sa piskom, nastupiće u okviru Ring Ring festivala 11. maja, sa svojim stalnim saradnikom i članom kvinteta Vandermark 5, bubnjarem Timom Dejzijem.

Ring Ring i svet Nove muzike

Ring Ring festival, koji se održava od 9. do 14. maja, ove godine će po trinaesti put domaćoj publici prikazati najbolje autore, improvizatore i izvođače iz sveta Nove muzike. Pozvani u goste sa tri različita kontinenta, ovi muzičari će između devetog i četrnaestog maja u kulturnom centru Rex u Beogradu pokazati kako se mogu premostiti razdaljine između kompozicije i improvizacije, između narodne muzike i eksperimentalne elektronike, između džeza i buke. Kao što je i tradicija, neka od klasičnih imena tajne istorije savremene muzike ovde će nastupati rame uz rame sa revolucionarnim mladim snagama, ne zaboravljajući ni domaće talente.

„Poziv za nastup na Ring Ringu je privilegija, i Tim Dejzi i ja smo zaista uzbuđeni time što imamo priliku da dođemo u Srbiju. Mnogo mojih prijatelja koji su posećivali Beograd rekli su mi da im je to jedan od omiljenih gradova, i zaista se radujem slobodnom danu koji ću imati i koji ću iskoristiti da istražujem vaš grad“, kaže u razgovoru za Danas Ken Vandermark. „Muzika koju Tim i ja izvodimo kao duo je potpuno improvizovana, ali trudimo se da je uobličimo da zvuči kao da je zasnovana na napisanom materijalu. U suštini, trudićemo se da stvaramo spontane melodije.“ n Još od vremena Kolmana Hokinsa, saksofon ima posebno mesto u džez muzici. Kako ste i sami saksofonista, da li nam možete reći svoje mišljenje o mitološkoj ulozi saksofona u džez istoriji, kao i o svojim razlozima za izbor baš ovog instrumenta?
– Verujem da je u osnovi pre svega težina imena ljudi koji su tokom godina duvali u ovu cev. Kada pogledate listu imena legendarnih saksofonista, vidite pred sobom ne samo živu istoriju razvoja savremene muzike već i spisak istinskih genija: Kolman Hokins, Džoni Hodžis, Lester Jang, Čarli Parker, Soni Rolins, Džon Koltrejn, Erik Dolfi, Ornet Kolman, Albert Ajler, Antoni Brakston, Piter Brocman, Evan Parker… Lično, odrastao sam slušajući džez jer je moj otac stalno puštao ploče u kući. I, mada sam počeo kao trubač, kada sam imao šesnaest godina prešao sam na saksofon jer me je opčinila muzika Sonija Rolinsa.
Odrasli ste u Bostonu, ali sada radite u Čikagu. Da li Vas je njemu privukla tradicija čikaške avangardne i smele džez muzike šezdesetih godina, ili njegova nova avanturistička muzika koja je kombinovala džez, rok i elektroniku?
– Doselio sam se u Čikago 1989. jer me je Boston zamarao, a svega nekoliko gradova u Americi je imalo zanimljivu džez scenu: Njujork, Čikago, San Francisko… Pošto mi se Boston nije dopadao, računao sam da mi ni Njujork neće biti po meri, a svakako mi se nije živelo na zapadnoj obali. Imao sam neke prijatelje sa koledža u Čikagu, i kada sam ih posetio ostao sam zapanjen muzikom, muzikom svih vrsta, koja se u tom gradu događala. Te dve stvari su me motivisale da ostanem.
Za Vaš rad je karakteristično da istovremeno svirate sa velikim brojem sastava, bendova i orkestara. Da li je ovo jedini način da ispunite sve svoje kreativne vizije, ili jedini način da muzičar koji radi u avangardnim krugovima živi od muzike koju voli?
– Da budem iskren, verovatno je u pitanju i jedno i drugo. To što sviram sa mnogo grupa i muzičara daje mi priliku da češće nastupam, pa je zaista lakše zaraditi za život. Ipak, glavni razlozi su kreativne prirode: ima previše muzičkih formi koje me interesuju i previše neverovatnih muzičara sa kojima želim da radim da bih se ograničio na samo jedan ili dva sastava.
Originalno nastao kao muzika Afroamerikanaca, džez je dugo igrao važnu ulogu u definisanju kulturnog identiteta ove zajednice. Od šezdesetih godina naovamo, džez je široko prihvaćen od strane drugih rasa i na drugim kontinentima. Kao jedan od vodećih muzičara u oblasti inovativne, strastvene muzike našeg vremena, kako Vi vidite savremeni džez u smislu kulture i identiteta?
– Ovo je važno i složeno pitanje na koje se teško može odgovoriti u jednom pasusu… Moje mišljenje je da je uz nekoliko izuzetaka (Čarli Hajden, upravo preminuli Džimi Đufri), najveći deo stvaralaca i inovatora u džezu svakako dolazi iz crne američke zajednice, sve do pred početak sedamdesetih godina. Tada se muzička osnova džeza proširila da uključi i Evropu, a nedugo potom i Japan. Sa ovim prelazom na istinski internacionalizam, mislim da je džez postao jedna inkluzivna umetnička forma – i dalje su mnogi inovatori crni Amerikanci, ali ima i mnogo umetnika sa raznih strana planete koji grade budućnost ove muzike. Činjenica da su temelje muzike podigli baš Afroamerikanci jeste neporeciva i ona je definitivno oblikovala putanju razvoja džeza.
Majkl Mantler je šezdesetih izneo smelu tezu kako je džez autentična severnoamerička klasična muzika. Danas džez jeste deo akademskog proučavanja i podučavanja, no možete li nam reći gde ga Vi vidite u tom rasponu između kafane i univerziteta? Koje je njegovo stvarno mesto?
– Za mene je nekako ideja da se vrednost muzike dokazuje poređenjem sa evropskom tradicijom klasične muzike prilično nesrećna. Džez sam za sebe stoji kao umetnička forma, vredna kao i bilo koja druga. Za moj ukus i sluh, i akademska priroda muzike koja stiže iz pravca konzervatorijuma takođe je pomalo nesrećna. Time što se naglasak stavlja na „tačno“ izvođenje materijala, i što je fokus na muzici prošlosti, nastavni programi stvaraju studente koji mnogo više gledaju unazad nego unapred. Takođe, pokušaj da naučite studente za četiri godine onome za šta su potrebne decenije, još je jedna greška. Mnogi veliki muzičari iz prošlosti su do svoje dvadesete godine već imali godine iskustva profesionalnog sviranja, što danas nije slučaj. Učionica nikako ne može da zameni binu kada je učenje u pitanju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari