Prva dva meseca 1Avram B. Jošua

Prođoše dva meseca od ženine smrti a ovaj drugi je, primeti Molko, bio je naročito spor. Vreme se prolepšalo, hladni i kišni dani prerane zime postaše prošlost.

Iako je svaki put kad bi telefon zazvonio uzbuđeno trčao da odgovori, nije imao pojma čijem se to pozivu nada. Ponekad je to bio poziv od nekih površnih poznanika koji su tek sad čuli za tužnu vest jer nisu videli čitulju ili su bili na putu u inostranstvu, a on je nalazio zadovoljstvo u tome da ponovo priča o poslednjim nedeljama ženinog života i da sluša njihove iskrene izjave saučešća.

Postepeno i ovi pozivi prestaše. Uprkos galopirajućoj inflaciji, telefonski račun se znatno smanjio; shvatio je da je njegova žena non-stop bila na telefonu tokom meseci kada je bila vezana za krevet. Razgovarala je sa prijateljima iz drugih gradova, možda i sa rođakom iz Pariza.

U svakom slučaju, on je retko koristio telefon iako je svakog jutra zvao majku u Jerusalim i pričao joj novosti o deci i o sebi. Lukavo ga je ispitivala kako je i da li se viđa sa nekim, savetujući ga stalno: „Ne idi u bioskope i na koncerte. Još ti je rano za to. Izlazi među ljude, druži se sa starim prijateljima da te ne bi zaboravili, i nađi neke nove“, ponavljala je stalno. „Ne idi u bioskop. Imaš televiziju u kući, to ti je dosta. Kada je tvoj otac umro, ja nisam ni to imala, godinu dana sam sedela kući i nisam mogla ništa da radim.“ Gunđao je na to, pokušavao da prekine razgovor ili da ga preusmeri, ali to je bilo nemoguće i ona je stalno ponavljala: „Ne idi na koncerte. Znaš već šta će ljudi da pomisle. Lepo si se ponašao do sad. Budi strpljiv još malo. Zar ti i njena majka ne govori isto ovo?“

Kada je bilo vreme za naredni koncert, Molko odluči da je bilo dosta, iako to, naravno, nije rekao tašti za večerom tog petka. Kao i obično, stigao je nešto ranije u starački dom koji mu se sa svakom posetom sve više sviđao, pa je prošetao njim besciljno. Sa simpatijama je posmatrao čiste i uredne proćelave nemačke Jevreje koji su u svojim najboljim prazničnim odelima sedeli u holu; učtivo su ga pozdravljali gledajući ga sa simpatijama. Stamenog čoveka sa prosedom kovrdžavom kosom i tamnim levantinskim očima koji je gledao u oglasnu tablu na kojoj su bili istaknuti kulturni događaji za tu nedelju, sa očiglednom dosadom.

Nisu mnogo pričali tokom tih zajedničkih obroka. Njegova žena je jedina u porodici imala dar za vođenje razgovora. „Bez mene“, šalila bi se sa njima, „samo biste preživali tu hranu poput životinja.“ Zaista, njih dvoje su tako i jeli, ćutke, mada se zbog toga nikako nisu osećali kao zveri. Ponekad bi neko od njih dvoje progunđao nešto o politici, fatalistički, kao da očajava nad neizlečivim bolesnikom; ponekad bi Molkova tašta pričala deci o njihovoj majci, uglavnom događaje iz njenog detinjstva.

*Želeo je i da je upita da li će ići na koncert u utorak, ali se uzdržao. Odvezao ju je do doma, parkirao blizu ulaza, gledao je kako izlazi iz kola oprezno stajući na pločnik, zatim brzo ustaje i odlučno stupa po stazi između leja cveća i žbunja koje je okruživalo malo jezero, pa stiže do velikih staklenih vrata. Želeo je da bude siguran da će bezbedno ući unutra; video je kako se veselo pozdravlja sa sa starcima u predvorju, a jedna bakica ustade i nakloni joj se.

Prevod: Dušica Stojanović Čvorić

Autor je jedan od najznačajnijih savremenih izraelskih pisaca. Njegov roman Pet godišnjih doba nedavno je objavljen u izdanju Arhipelaga.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari