Istinski muzički znalac, pasionirani kolekcionar i vrsni DJ, Sampsa Vilhunen, koji će večeras nastupiti na promo žurki Umbria Jazz Balkanic Windows 07, dolazi u Beograd sa samog severa kontinenta. Jedan je od osnivača čuvene Leftside Ensemble Helsinki postave čije klupsko veče Wahoo!, koje paralelno živi u Helsinkiju i Talinu (Estonija), slovi za jedno od najrazigranijih na kontinentu kad je reč o densfolor džezu.

Istinski muzički znalac, pasionirani kolekcionar i vrsni DJ, Sampsa Vilhunen, koji će večeras nastupiti na promo žurki Umbria Jazz Balkanic Windows 07, dolazi u Beograd sa samog severa kontinenta. Jedan je od osnivača čuvene Leftside Ensemble Helsinki postave čije klupsko veče Wahoo!, koje paralelno živi u Helsinkiju i Talinu (Estonija), slovi za jedno od najrazigranijih na kontinentu kad je reč o densfolor džezu. Pred svoj večerašnji nastup DJ Sampsa govori ekskluzivno za Danas.
Počeli ste da radite kao DJ nakon više godina pasioniranog skupljanja ploča. Zanima me kako ste se, u godinama kada je klubing asocijacija za tehno, haus i slične žanrove, odlučili da puštate džez?
– To je duga prča, ali pokušaću da je nekako skratim. Sa šest godina počeo sam da istražujem rad nekih autora, kao što je Dejvid Bouvi. Kasnije sam prešao na rokabili, a zatim na glemrok, hardrok i hevi metal. Sa programom razmene studenata između Finske i Amerike došao je i gangster rep. Oni su nam doneli rep, bejzbol kape i ostale stvari. Tada sam počeo da slušam Ajs Kjuba i Ajs Tia. Potom je došao Guru i Jazzmatazz, i tada sam shvatio, slušajući Gurua, da postoje određeni delovi pesama koji mi se najviše dopadaju – a to su bili džezirani momenti. Kad mi je neko objasnio da su to semplovi, bio sam zbunjen i pitao šta je uopšte sempl. „To su delovi uzeti iz originalnih džez snimaka iz pedesetih i šezdesetih“, rekoše mi, a ja sam krenuo da „jurim“ i istražujem semplove i shvatio da mi se džez dopada više nego hip-hop. I dalje slušam hip-hop, ali sam tada, pre sedamnaest godina počeo da istražujem latino džez, bugalu, soul-džez i slične stvari. Shvatio sam da je džez veliko i vrlo raznovrsno područje.
Pominjete različite vrste džeza, a ne dolazite iz džez miljea. Na šta pomislite kad kažete džez?
– Sigurno ne na muziku big bendova. Za mene je njihova muzika u stvari orkestrirana muzika, čak muzika evropskih džez big bendova ima i uticaje roka. Kad kažem džez pomislim na malu formaciju sa bubnjarem, basistom i duvačima. Druga asocijacija je ritam, i naravno spiritualni džez. Neke od ploča koje volim snimljene su u crkvi i uključuju velike horove. Džez je spiritualana i muzika za ples. To su dve različite stvari, ali imaju mnogo toga zajedničkog. Nekada su to i sami izvođači ili instrumenti koji se koriste, ali ne može se reći da su to isti ritmovi ili iste melodije. Ono što im je najviše zajedničko je zapravo osećaj za improvizaciju. S druge strane, na ploči retko čujete improvizaciju, ili ako je i čujete, ne doživljavate je tako. Ali, kad jednom odete na koncert, pred vama se otvara čitav novi svet džeza.
Nastupate samo u klubovima ili i na festivalima?
– Nastupao sam i na festivalima. Ne pravim nikakvu razliku među ovim nastupima. Muzika koju puštam u klubovima i na festivalima je vrlo slična.
Festivali okupljaju veću ili bar raznovrsniju publiku?
– Ljudi koji dolaze na festivale, makar u Finskoj gde morate da platite skupu ulaznicu da biste ušli, prilično su otvoreni. Ne dolaze da bi kritikovali, već otvorenog srca i uveče su uglavnom u dobrom raspoloženju, tako da jednostavno primaju ono što im pružite. Možete da odradite isti set kao u klubu. Ako to nije ono što su očekivali, onda su još zadovoljniji jer su pronašli nešto neočekivano, nešto novo i drugačije. Kad sam pre sedam godina započeo Wahoo! klupsko veče u Helsinkiju sa još dvojicom didžejeva, sve novine su pisale o nama. Čak i ljudi koji slušaju ili sviraju džez nisu mogli da poveruju da bi neko mogao da pušta džez na plesnom podijumu. Novinari su bili iznenađeni a muzičari, džez muzičari, skeptični jer nikad nisu uspeli da pokrenu publiku na ples na svojim koncertima. Lično mislim da možda nisu ni pokušali, pa zato nisu ni uspeli. Ali, od kada smo to uspeli puštajući džez sa ploča, primetio sam promenu i među bendovima i na koncertima. Možda to uopšte nije bilo zbog nas, ali nekako opšti odnos prema džezu se promenio. Tako se dogodilo da su ti isti bendovi konačno uspeli da svoju publiku pokrenu na ples.
Kakva je publika na vašim nastupima?
– U početku muzičari i koncertna publika nisu dolazili na naše nastupe, i to ne zato što nisu znali već zato što nisu podržavali to što radimo. Nisu hteli da plate da bi slušali nakog ko pušta džez sa ploča. Ali, to se promenilo posle otprilike dve godine našeg rada. U toku te prve dve godine nismo imali bendove, samo rezidente i gostujuće didžejeve. Pošto je veče dosta dobro funkcionisalo i finansijski, počeli smo svako malo da dovodimo i bendove. Five Corners Quintet svoj prvi koncert odradili su u okviru Wahoo!. To je muzičare i njihove prijatelje na neki način primoralo da dođu u klub i tada su shvatili da to dosta dobro funkcioniše zajedno. Mi puštamo ploče pre koncerta i podignemo publiku na noge i kad bend izađe da svira, plesni podijum je već pun. A onda, posle koncerta, ponovo puštamo ploče i publika može opušteno da pleše do jutra. Tek tada smo počeli da dobijamo dobre kritike i od kocertne publike. Sada svi dolaze u naš klub.
Večeras nastupate u jedinom beogradskom amfiteatru na otvorenom – ispred muzeja „25. maj“. Program otvaraju Nebojša Jazzmate i Spacewalker Milić, sa kojima se dobro znate, zatim sledi koncert beogradskog sastava Naked i onda vi stupate na scenu. Da li možemo očekivati da ćete u nekom trenutku „ukrstiti ploče“ sa svojim prijateljima iz Beograda?
– Mislite da li ćemo raditi back to back? Sigurno, ako je to i njima OK. Ja sam uvek raspoložen. Tako gotovo uvek radimo i u Wahoo! klubu. Ima nas trojica i na početku se smenjujemo na 20 minuta, zatim pređemo na po pet pesama od svakog, onda smanjimo na tri i konačno dođemo na back to back, odnosno da svako od nas pušta po jednu stvar. To je skoro poput nekog takmičenja, što je super za publiku, i naravno dobro je za nas jer tako uvek imamo nešto više vremena da odaberemo sledeću pesmu. Dobijete i neko usmerenje koje može biti drugačije od pravca u kojem biste možda sami kenuli, a dobijete i reakciju publike i tako možete da razmišljate unapred. Mnogi didžejevi nisu voljni da rade back to back, jer im je pomalo stresno da reaguju na ono što pušta neko drugi. Moja tajna je u tome što svaki put nosim toliko mnogo ploča, čak i do tri-četiri puta više nego što mi je potrebno, da imam pred sobom ogroman izbor i uvek mogu da odreagujem na ono što neko pusti pre mene. U ovakvim situacijama i nivo energije je mnogo viši, jer svako od nas ulaže maksimum.
Koliko možemo očekivati večeras od vas?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari