Valjda je to tako moralo da bude, a možda i nije, ko će ga danas znati. Tek krajem onih sedamdesetih, kad je rokenrol počeo da posrće i posustaje, što pod teretom velike love, kako je to onda pevao Čonta iz Pekinške patke, ili sporadi bezidejnosti i nastojanja nekih da rok muzici daju notu akademizma i ozbiljnosti, sećate li se možda Rika Vejkmena, iz narastajućeg socijalnog bunta ničim izazvan izdigao se pank.

Valjda je to tako moralo da bude, a možda i nije, ko će ga danas znati. Tek krajem onih sedamdesetih, kad je rokenrol počeo da posrće i posustaje, što pod teretom velike love, kako je to onda pevao Čonta iz Pekinške patke, ili sporadi bezidejnosti i nastojanja nekih da rok muzici daju notu akademizma i ozbiljnosti, sećate li se možda Rika Vejkmena, iz narastajućeg socijalnog bunta ničim izazvan izdigao se pank. Pokazaće se kasnije da je to zapravo bila tako krhka jednogodišnja biljka, koja je ipak u mnogome doprinela opstanku onog pravog i žestokog rokenrola. Istog onog na čijem upokojenju su iz sve snage radili nju vejv dečaci i diskografska industrija navučena na ogromne profite. Tako je tih godina gitarske rifove na smetlište istorije, kako bi to u naletu inspiracije rekli srpski politički poslenici, pokušao da baci nekakav novi talas ali su ga kanda džaba krečili. Zapravo kad čovek bolje razmisli, tih godina možda jasnije nego ikad, povučena je granica između nepatvorenog roka i svega ostalog. Naime, pokazaće se danas da je ono što je krajem tih sedamdesetih nastalo pre svega na Ostrvu, a doživljavamo ga kao hevi metal, prošlo kroz pakao novog talasa i uz sve to preživele, i dan danas kadro, u desetercu rečeno, stići i na strašnom mestu postojati. Ono uteći, rokenrolu ipak nikada nije bilo svojstveno.
I zaista, ako se po strani ostave Stounsi (za neupućene to su oni koje ni prošle godine u Beograd nije doveo Maksa Ćatović, a čvrsto je obećao), čiji će se kako je to neko nekad napisao, unutrašnji organi proučavati u laboratorijama NASA kako bi se iznašao najbolji i najizdržljiviji materijal za izradu svemirskih letilaca, gomila bendova nastalih one 1976. ili 1977. godine je, hvala na pitanju, dobro i živo. Kažu da Sakson, Džudas Prist, Motorhed, Ajrom mejden, prže žešće nego ikad. Kosa im, mada seda i proređena, pada preko ramena. Kožne rokerice sa nitnama, zbog kojih lude uređaji za detekciju metala na aerodromima su još uvek tu. Doduše par brojeva veće nego pre tri decenije, budući da je uticaj piva i ostalih alkoholnih derivata odavno apsolviran. Gomila Maršalovih pojačala veća nego ikad, taman koliko i energija nekih novih klinaca koji sebe ne prepoznaju u ambijentu domaćinske Srbije. Ali ih ne pale ni DJ ovaj ili DJ onaj. To je valjda i razlog zbog čega je, samo sedmicu ili dve pošto su se našle u prodaji, prodato više od 10.000 ulaznica za predstojeći koncert hevi metal ikona kakve su Ajron mejden.
Reći će neko da je pomalo infantilno da neko ko već uveliko sitni šestu banku sluša čupave kožirane matorce, koji umesto da nunaju unuke i uživaju u toplini doma svoga, sa gitarama skaču po bini kao pomahnitali. Ali, biće da su ti neki bili odsutni kada su Ljuba Ninković, Asim Saravan i ekipa zvana S vremena na vreme pevali: Kada budem najstariji kupovaću long plej ploče.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari