Da li strategije zaborava nose rodna obeležja?
„Zaborav“ je ponekad naprosto eufemizam: reč je o manje ili više institucionalizovanoj cenzuri, koja može imati neposredne veze sa politikom, različitim oblicima moći grupa: još jasnije područje rodnih politika. U kulturi koja nosi obeležja i ožiljke totalitarnog mentaliteta, svaka konstrukcija kolektivnoga sećanja duboko zavisi od strategija zaborava.

Da li strategije zaborava nose rodna obeležja?
„Zaborav“ je ponekad naprosto eufemizam: reč je o manje ili više institucionalizovanoj cenzuri, koja može imati neposredne veze sa politikom, različitim oblicima moći grupa: još jasnije područje rodnih politika. U kulturi koja nosi obeležja i ožiljke totalitarnog mentaliteta, svaka konstrukcija kolektivnoga sećanja duboko zavisi od strategija zaborava.
Drugačije kao motiv zaborava: Anica Savić Rebac, potpuno izvan postojećih polja moći i u socijalnoj mreži svoga doba (prijateljica Rebeka Vest, prijatelj Dušan Nedeljković), i u zahtevanom ideološkom opredeljenju (engleski socijalizam umesto marksizma-lenjinizma), postaje žrtva strategije zaborava svojih formalnih naslednika i svojih režimu vernijih parnjaka u akademskome svetu. U slučaju Anice Savić Rebac je uvek bilo pionirki koje su se trudile da njeno delo učine ponovno dostupnim. Originalnost misli u slučaju Anice Savić Rebac otvara i drugo bolno pitanje, koje se mora istraživati u okviru postkolonijalnih teorija, a to je prisutnost njenih dela izvan područja maternjega jezika.
Politička cenzura kao motiv zaborava: Nije reč o modalitetima ideološkoga diskursa, već o konkretnoj političkoj „neprilagođenosti“ autorke nacionalističkoj naraciji. Sjajan primer je Jelena Dimitrijević, koja je po prvoj zbirci pesama proglašena „srpskom Sapfo“, ali je zatim prekoračila liniju nacionalno-patrijarhalne trpeljivosti kada se posvetila pisanju o muslimanskim ženama (Pisma iz Niša o haremima). Premda je objavljivala, bila prisutna i cenjena, ona je i danas sramotno nisko ocenjena i neodgovorno izbrisana iz istorije nacionalne književnosti. Za autorku koja je još u tridesetim godinama 20. veka mogla da napiše, posle posete poznatoj egipatskoj feministkinji Hudi Šaravi, da se oseća najsrećnijom kada je među muslimanskim ženama (Sedam mora), jasno je da je reč o promišljenom stavu sa poznavanjem rizika.
Antifeminizam kao motiv strategije zaborava: Julka Chlapec-Đorđević bi danas morala biti ustoličena kao stub kulture između dva svetska rata. Objavljivala je u celome jugoslovenskom i centralnoevropskom prostoru, bila je prva najviše obrazovana teoretičarka feminizma, i jedna od prvih akademski utemeljenih sociološkinja. Međunarodno priznata, literarno isto toliko zanimljiva kao i naučno, oštra književna kritičarka i polemičarka, poliglotkinja, Julka Chlapec-Đorđević je danas jedva poznata samo u najužim akademskim krugovima studija roda. Posle Drugog svetskog rata, njen izraziti socijalistički stav morao se cenzurisati – bio je suviše kritičan prema sovjetskom eksperimentu, recimo – a zatim je antifeminizam preuzeo duži rukavac zaborava. Naslov njene knjige sa početka 30-ih, Feministički eseji, nije nešto što bi se lako našlo na spiskovima izdavačkih kuća danas u Srbiji.
Manipulacija cenzurom kao motiv strategije zaborava: Dobar primer takvog postupka je Vera Obrenović-Delibašić, koja je napisala opsežan i po mnogo čemu izuzetan roman Kroz ničiju zemlju po zahtevima socijalističkog realizma. Predvidljivo, bila je jedna od žrtava Informbiroa. No dok su mnogi bivši predstavnici socijalističkog realizma uspešno preživeli, neki uspešno nudeći usluge odmah, neki posle dugih godina ćutanja i patnje i često sa novim teškoćama, Vera Obrenović-Delibašić nikada nije dobila drugu mogućnost. U poređenju sa drugim suvremenim proznim delima, recimo Ćosićevim, njeno delo odlikuju dobro konstruisan zaplet, dominacija snažnih ženskih likova, ubedljivi dijalozi, književno znanje.
Svi tipovi strategija zaborava izvesno nisu time pokriveni, „mešani“ oblici isto tako. Primer mešanih strategija zaborava, u kojima prepoznajemo sve navedene, jeste Biljana Jovanović. Njeno ponovno otkrivanje deset godina posle smrti ima sve odlike neposredne borbe za moć. U tom smislu karakteristično je cenzurisanje još uvek neprihvatljive političke aktivnosti Biljane Jovanović (pacifizam, oštri anti-nacionalizam, anti-patrijarhalizam, nekonformizam), u ime „čiste“ književnosti. Biljanu Jovanović treba izvući iz njenog socijalnog i kulturnog konteksta, sterilisati taj neukrotivi glas, i zatvoriti zauvek pitanje odgovornosti za deset godina bezbednog ćutanja o njoj – i ne samo te odgovornosti, bojim se. Biljanina „grupa“ je tu podrazumevana kao zgodna kolateralna korist, odjednom u poziciji da se brani od optužbi neke harpije kako je vukla književni talenat po blatu aktivizma, te ga pri tome pohabala a možda i uništila…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari