Susret s policijom u Istanbulu 1

Odavno je prošla ponoć kada se taksi sa Samlerom i njegovim prtljagom zaustavio pred osvetljenim ulazom u hotel. Vratar u svečanoj uniformi i fesom uz osmeh otvara vrata taksija. „Šta bi Ataturk rekao na tvoj šešir?“ kaže Samuel na norveškom.

„Neka dva čoveka Vas čekaju u sobi, gospodine Samler.“

„Dva muškarca? Zašto? Ko su oni? Zašto ste ih pustili da uđu?“

„Gospodin Kalesteroglu nas je zadužio da ih uvedemo u Vašu sobu.“

„Tako? Ali…“ Počeše se po glavi. Prvi instinkt mu je bio da zgrabi kofer i pobegne. Ipak se pribrao.

Jedan stoji kraj prozora. Drugi sedi u njegovoj fotelji. Srednjih su godina. Jedan je pomalo korpulentan, a drugi atletski građen. Atletski građeni kod prozora prvi progovara. Samler staje na vratima i pretvara se da je iznenađen.

„Da li ste Vi gospodin Samuel Samler?“

„Šta se ovde događa? Ko ste vi?“

Atletski građeni muškarac ne podiže glas. Monotono ponavlja: „Jeste li Vi gospodin Samuel Samler?“

„Da, a ko ste vi, ako smem ponovo da pitam?“

„Zovem se Tarik Ozturk. A ovo je gospodin Faruk Onderoglu. Mi smo iz kriminalističke policije. Moramo Vam postaviti nekoliko pitanja, pa ćemo otići.“

Samler gleda prvo u jednog pa u drugog. „Nečuveno. Zar ovde policija tako postupa? Zar ne bi bilo korektnije obaviti ovaj razgovor na recepciji? Možete li mi, uostalom, pokazati svoju legitimaciju?“

„Pokušavamo da budemo maksimalno diskretni, Vas radi. I radi organizatora ovog konkursa, ali i s obzirom na prirodu stvari, gospodine Samler.“ Obojica mu pokazuju značke. „Upoznati smo sa činjenicom da su Vam upućene pretnje povodom vožnje brodom koja je planirana za sutra, je li tako?“

„Ne, nije tako. Posavetovali su me da ne krenem na to krstarenje, i s tim u vezi sam kontaktirao organizatore festivala.“

„Razumeli smo da ste stekli utisak da su postojali određeni planovi da se nešto dogodi tokom plovidbe?“

„Da, ali ne znam šta. Možda će organizovati neke demonstracije, možda je osoba koja me je upozorila mislila da bi se to krstarenje moglo upotrebiti u svrhu promovisanja nečega sa čim se ja ne slažem.“

„Recite nam nešto o toj osobi s kojom ste razgovarali.“

Aha, pomisli Samler. Tipična policijska zamka! Oni sve već znaju. Kladim se da su pročitali i moju priču o Erolu. Sad opipavaju koliko sam spreman na saradnju.

„Ne znam skoro ništa o njemu. Naleteli smo jedan na drugog u nekom baru još prve večeri po mom dolasku. Rekao mi je nešto o sebi. Da je Kurd. Da je imao brata koji je sada mrtav. Onda sam otišao kući, odnosno, u ovu sobu i o tome napisao priču.“

„Pogledali smo malo tu Vašu priču, gospodine Samler. Događaji se u grubim crtama slažu sa stvarnim činjenicama, naravno, ako zanemarimo Vaš ugao posmatranja događaja, ali Vi se, naravno, ne možete razumeti u stanje u našoj zemlji. Naročito ne tokom prve večeri boravka u Istanbulu. Pa dobro, to znači da ste se prilično dobro upoznali s tim Ahmetom.“ Korpulentni vodi reč. „Oprostite, gospodine Samler. Biće da sam okupirao Vašu stolicu. Molim Vas, sedite.“

„Hvala, radije ću stajati.“

„Da li ste upoznali još nekoga ko je povezan s tim Ahmetom?“

„Ne, upoznao sam samo njega.“

„Imamo razloga da verujemo da je momak koga ste upoznali – koji se, inače, ne zove Ahmet – umešan u terorističke aktivnosti, gospodine Samler. To je veoma ozbiljno. Pretpostavljam da ste upoznati sa činjenicom da se u našoj zemlji odvija dugačka i krvava borba protiv terorizma. Na osnovu priče koju ste prepričali zaključujemo da znate. Neki aspekti te priče nas navode da se zapitamo kakvi su Vaši stavovi po tom pitanju. Recite nam, da li ste bili u kontaktu sa izvesnim kurdskim grupacijama u svojoj zemlji pre nego što ste prispeli u naš grad?“

„S kim sam se eventualno susretao u otadžbini, vas se ne tiče.“ Samuel uviđa da samo što ne izgubi samokontrolu. „Ovamo sam stigao kao gost. Zamolili su me da za tri dana napišem pripovetku. Ideja je, naravno, apsurdna i, u stvari, sasvim nemoguća. Nas šestoro profesionalnih pisaca smo se svojski namučili. Šetao sam gradom da prikupim materijal. Žao mi je ukoliko vam se ne dopada moj stav prema politici vaše zemlje. Mogu vam reći da sam danas prisustvovao takozvanom suđenju u jednom od vaših sudova. Ne mogu da kažem da sam doživeo prosvetljenje.“

Policajci se zgledaju. „Izgleda da smo se prilično udaljili od teme, gospodine Samler“, kaže atletski građeni. „Ovde smo jer smatramo da postoje jasne indikacije da je na brodu kojim ćete sutra ploviti planiran atentat. Nije li u Vašem interesu da sprečite bilo kakvu nesreću?“

Samuel htede da ponovi kako uopšte nije siguran da se priprema nekakav atentat, ali se priseti da je baš to prvo na šta je i sam pomislio.

„Nećemo Vas više zadržavati. Već je prilično kasno“, nastavi policajac. „Samo smo želeli da Vas uverimo da držimo situaciju pod kontrolom. Taj Ahmet i njegovi ortaci Vas više neće uznemiravati.“

Korpulentniji mu pruža ruku u znak pozdrava. „Hvala Vam što ste nas primili“, kaže ukočenim osmehom. Kako mu je brutalno, ljigavo i odvratno lice, pomisli Samler i nevoljno pruži ruku. „Nisam imao izbora, zar ne?“

Policajci odlaze.

Prevod s norveškog: Sofija Kristensen

Autor je poznati norveški pisac ruskog porekla, počasni potpredsednik Međunarodnog PEN, pisac romana o savremenoj Turskoj „S nekog drugog sveta“ koji je objavljen u izdanju Arhipelaga.

_________________________________________________

(c) za srpski jezik: „Arhipelag“ www.arhipelag.rs

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari