Dokumentarni film je u Srbiji, čini se, najlakše snimiti. Zabluda po kojoj je dovoljno zaređati po rizičnim lokacijama i snimati užase potiče upravo iz RTS-ovske psihologije koje je uzela svoj danak 90-ih prošlog veka. Zapravo, dokumentarni film, iskren, ogoljen, bez pretenzija ali i sa jasnom porukom najteže je snimiti.

Dokumentarni film je u Srbiji, čini se, najlakše snimiti. Zabluda po kojoj je dovoljno zaređati po rizičnim lokacijama i snimati užase potiče upravo iz RTS-ovske psihologije koje je uzela svoj danak 90-ih prošlog veka. Zapravo, dokumentarni film, iskren, ogoljen, bez pretenzija ali i sa jasnom porukom najteže je snimiti. Janko Baljak je, počev od Vidimo se u čitulji devedesetih preko Anatomije bola 1 i 2, na granici dva milenijuma, pa zaključno sa najnovijim, Vukovar – poslednji rez, opisao pun krug balkanskog užasa, izlažući ništa više do ogoljene činjenice sa samo jednom (i dovoljnom porukom) – ovakav pakao se, sa bilo koje strane, ne može opravdati.
Da tranziciona budućnost nije baš svetla, pokazao je Mladen Đorđević sa svojim Made in Serbia. Dajući svom ostvarenju intrigantnu, poluigranu formu u kojoj glavni junak-narator traga za svojom omiljenom srpskom porno glumicom i, na kraju, i sam postaje deo porno filma, Đorđević nam ukazuje na to gde se ova zemlja danas nalazi i koliko zapravo podseća na sirotinjsku porno produkciju sa milionima statista-volontera. Rame uz rame sa Baljkom i Đorđevićem je i Boris Mitić sa svojom Pretty Dianom.
Priču o savremenom igranom srpskom filmu ne možemo drugačije pričati nego hronološki, počevši od Miše Radivojevića, jednog od njegovih uzornih predstavnika koji se početkom sedamdesetih prošlog veka izdvojio sirovim i originalnim, urbanim pristupom. Radivojevićevo Buđenje iz mrtvih, na prvi pogled budžetom i lokacijama skučen film, snažna slika raspadajuće zemlje i njene sredovečne dece, izgubljene u bombardovanju NATO-a, predstavljao je jednu od najvećih provokacija Festa 2005. godine. Patricid, uništavanje oličeno u Titovoj (ukradenoj) kašici koja se prenosi sa oca na sina, šokantne scene (za domaći film) – ni u jednom od ovih postupaka nema senzacionalizma, samo želja da se prekine izvitoperena priča koja, uprkos željama reditelja, i dalje traje.
Jug-jugoistok Milutina Petrovića, reditelja srednje generacije, čiji je film Zemlja istine, ljubavi i slobode, ovenčan „Fazbinderovom“ nagradom, u bioskopima gledalo dve hiljade ljudi (toliko o verziranoj beogradskoj publici!), predstavlja Srbiju posle atentata na Zorana Đinđića. Slike paranoje, teorija zavere, međunarodne špijunaže, jeftini tračevi o vanbračnoj deci, sve što je izgledalo zaboravljeno ili marginalizovano, ponovo je pokuljalo napolje. Doduše, problem je još podmukliji: brutalno društvo, ratničko i pornografsko, dobija novu dimenziju, oličenu u seriji Nikad izvini a ono oko čega se stranke i interesne grupe bore je najveći MCGUFFIN na kojem bi nam i Hičkok pozavideo.
Na prvi pogled izvan bilo kakvog političkog angažmana, Kad porastem biću Kengur Raše Andrića je duhovita voždovačka priča o „običnim“ ljudima u stalnoj potrazi za osveživačem vazduha u svojim zagušljivim životima. Ipak, zemlja u kojoj je ponekad bolje džabe sedeti nego džabe raditi (bez prihoda ali i bez rashoda), računati na puku sreću u sportskoj kladionici ili ortaka u inostranstvu, zemlja čije ime opušteno izgovarate samo kad navijate za nju, ostala je ista. U ovom filmu nema velike, istorijske priče, otkrivanja užasa koji su u nju zakopani, ali je zato otkriveno nešto drugo – vreme oteto generacijama rođenim između 1965. i 1975. godine dok otimačina i dalje traje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari