Na upravo završenim Segedinskim letnjim igrama, pred katedralom na Trgu Dom s pet hiljada sedišta, na pet uzastopnih večeri, prikazan je mjuzikl „Jelisaveta“ (Elizabeta) Subotičanina Silvestera Levaia. Ova priča o tragičnoj sudbini velelepne žene austrijskog cara Franca Josefa i mađarske kraljice, poznatije pod nadimkom Sisi, ponela je posetilački rekord.

Ta predstava se od praizvedbe u Beču 1992. godine izvodi u dvadesetak zemalja sveta, od srednje Evrope preko Amerike do Japana, a njen kompozitor Levai je toliko cenjen, da čak ima stalan apartman u bečkom Šenbrunu, iznad bivše Jelisavetine spavaće sobe. Međutim tu slavu nije stekao samo ovim mjuziklom. Jer posle „Jelisavete“, od 1999. godine izvodi se takođe u Beču njegov mjuzikl „Mocart“, a pre tri godine i „Rebeka“, kao i „Marija Antonijeta“ koja je praizvedbu imala u Tokiju. I sve ove njegove predstave kruže svetskim scenama i pune operetske i muzičke hale.

Ko je Silvester Levai? Rođen je u Subotici 1945. S lakoćom savladava i osnovnu i srednju muzičku školu, svira na klaviru od osme godine, potom i na orguljama i na duvačkim instrumentima, saksofonu, klarinetu i flauti? Već kao petnaestogodišnjak počinje da komponuje. Kao dvadesetogodišnjak osniva svoj džez orkestar. Godine 1972. odlazi u Minhen, gde radi za Eltona Džona i Silvera Konvenciona. Početkom osamdesetih je u Holivudu i do 2000. godine komponuje muziku za filmove, radi pored Majkla Daglasa, Čarli Šina i Džordža Lukasa, a za filmove „Airwolf“, „Bambi“, „Elitna komanda“ i „Kobra“ osvaja značajne međunarodne nagrade. Tu piše muziku na tekstove Majkla Kunca za Bečku operu. Početkom dvehiljadite vraća se u Nemačku, da bi danas čas bio u Beču ili Pešti, čas u Tokiju ili u Los Anđelesu.

Poslednji put je bio u Subotici 2003. godine, kada je proglašen za počasnog građanina. Koliko je zahtevan, kada je u pitanju muzika, pokazuje i to što je tada za izvedbu tri svoje kompozicije pred svojim sugrađanima, majstorski klavir dopremio iz Segedinske opere. Njemu je muzika hobi, kazuje, i dodaje da se za svetsku slavu treba svakodnevno boriti. A potrebna je i reklama, i to dobra.

A da je to tako ilustruje i prošlonedeljni segedinski primer. Na premijeru „Jelisavete“ doveo je, ne samo najstarijeg devedestsedmogodišnjeg ali još dobro pokretnog Ota Habzburškog, nego i najmlađe, praunuka nekadašnje carice i kraljice, knjeginju Valeriju Lotaringen-Habzburšku sa suprugom, koji žive na austrijskom imanju pored Linca, jedinom kaštelu, ostavljenom u posed Habzburgovima posle 1919. godine. Inače mlada knjeginja i suprug su agronomi, bave se biovoćarstvom i odgajaju sina i ćerku. A pričaju kako se prababa Jelisaveta – koja je kao ćerka bajorskog kneza Jozefa Mikše rođena 1837. godine i bila stvarno jedna od najlepših žena toga vremena – udala za cara Franca Jozefa 1854. i rodila troje dece, među njima i prestolonaslednika Rudolfa. Imala je sve što je želela, putovala je na mora i planine, bila strastveni lovac, posedovala garderobu i nakite kao niko na svetu? Godine 1867. krunisana je za mađarsku kraljicu, i od tada mnogo je vremena provodila u jednom dvorcu nadomak Budimpešte, ali je posle samoubistva prestolonaslednika Rudolfa 1889. godine posekla do pete dugačku kosu po kojoj je bila poznata, pala u duboku depresiju i dugo se lečila. Prilikom popodnevne šetnje Ženevskim jezerom 10. septembra 1898. godine, jedan talijanski anarhista ju je oštrim rezačem ubo u srce. To je upravo i priča mjuzikla Silvestera Levai.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari