Sve negde do polovine godine na izmaku, pa možda čak i do početka njene jeseni, svako ko pomnije prati zbivanja u domaćem filmu morao je imati osećaj da se u toj oblasti stvari konačno kreću u neuporedivo povoljnijem pravcu. Zbir prijavljenih celovečernjih naslova u preprodukciji, produkciji ili nekoj od faza postprodukcije dosegao je neslućene razmere, država je nakon mnogo muka najzad pronašla najmanje turbulentne načine za sprovođenje vlastitog učešća u sufinansiranju određenog broja bioskopskih projekata, strani fondovi i proizvodni partneri su sa popriličnim entuzijazmom prihvatali da pomognu inicijative naših sineasta, a ni lokalna privreda i biznis nisu ostali nemi i hladni na takvu, povampirenu mobilnost kompletne srpske kinematografije.

Sve negde do polovine godine na izmaku, pa možda čak i do početka njene jeseni, svako ko pomnije prati zbivanja u domaćem filmu morao je imati osećaj da se u toj oblasti stvari konačno kreću u neuporedivo povoljnijem pravcu. Zbir prijavljenih celovečernjih naslova u preprodukciji, produkciji ili nekoj od faza postprodukcije dosegao je neslućene razmere, država je nakon mnogo muka najzad pronašla najmanje turbulentne načine za sprovođenje vlastitog učešća u sufinansiranju određenog broja bioskopskih projekata, strani fondovi i proizvodni partneri su sa popriličnim entuzijazmom prihvatali da pomognu inicijative naših sineasta, a ni lokalna privreda i biznis nisu ostali nemi i hladni na takvu, povampirenu mobilnost kompletne srpske kinematografije.

(redosled je, naravno, bitan):

1. „Sutra ujutro“ Olega Novkovića

2. „Šejtanov ratnik“ Stevana Filipovića

3. „Sedam i po“ Miroslava Momčilovića

4. „Mi nismo anđeli 3: Rokenrol uzvraća udarac“ Petra Pašića

5. „Guča!“ Dušana Milića

Istovremeno, i sami stvaraoci su sa svoje strane – bogatstvom odabranih tema, žanrova, idejnih platformi i htenja, baš kao i pozitivnom generacijskom razuđenošću, ili raznolikošću proizvodnih strategija za kojima su rešili da posegnu – takođe doprineli pomenutom utisku o punom zamahu ovdašnjeg

filma u 2006. godini. Čak je i televizija, koja se obično nalazi na kraju dotičnog lanca, kao nezahvalna i halapljiva sestra proždirući svaki igrani sadržaj bez titlova u ime borbe za što više rejtinge, ipak stidljivo okrenula ćurak i u nekoliko navrata iskazala spremnost da i sama preuzme deo produkcionog rizika, svesna kako zgrtanje profita bez ozbiljnog ulaganja ne može potrajati isuviše dugo.
Istina, u striktno komercijalnom smislu, ta prva i kinematografski znatno vedrija polovina ove godine nije donela naročite uspehe, ali raskošni trijumfi na bioskopskim blagajnama nisu ni bili meta većine tada premijerno prikazanih ostvarenja poput „Krojačeve tajne“ Miloša Avramovića, „Žurke“ Aleksandra Davića, „Aporije“ Arisa Movsesijana, „Uslovne slobode“ Miroslava Živanovića i „Sinovaca“ Siniše Kovačevića. Tu, mahom

niskobudžetsku i niskopopularnu atmosferu na trenutak je poremetila proizvodno, idejno i stilski anahrona i/ili utopistička pojava „Karaule“ Rajka Grlića, a definitivno ju je bar autorski preokrenuo tandem filmova od kojih niko to nije ni očekivao – prekasno odbunkerisani „Mlad i zdrav kao ruža“ veterana Jovana Jovanovića i s mukom finalizovani i potpuno nezavisni „Šejtanov ratnik“ Stevana Filipovića.
Situacija je, dakle, tada postala potpuno jasna, jer je samo još na masovnoj publici ostalo da potvrdi sva ta ohrabrujuća pomeranja u našoj nacionalnoj kinematografiji, što je po svemu i moralo da se dogodi u poslednjoj četvrtini tekuće godine, za koju su bili i sačuvani ili tempirani svi krupni komercijalni aduti. Međutim, verovatno i nedovoljno svestan koliko je stešnjen u procepu između jedine dve okolnosti na koje nikako nije kadar da utiče – potpunog raspada domaće bioskopske mreže s jedne i nezauzdane piraterije na drugoj strani, srpski film je onda kada mu je to bilo najmanje potrebno doživeo bolan poraz, usled čega narednu godinu dočekuje u tmurnom raspoloženju.
Ako se i može reći da su u ovom periodu predvidljivo komercijalno podbacili oni najkvalitetniji, ali i manje atraktivni ili namerno hermetični filmovi („Sutra ujutro“ Olega Novkovića i „Sedam i po“ Miroslava Momčilovića), pa ukoliko se i može prežaliti to što su neka druga dela sopstvenim slabostima jednostavno udaljila publiku od sebe („Optimisti“ Gorana Paskaljevića i „Stvar srca“ Miroslava Aleksića), kako onda okarakterisati apsolutni gledalački brodolom koji su doživeli gotovo sigurni hitovi kakvi su „Mi nismo anđeli 3: Rokenrol uzvraća udarac“ Petra Pašića i „Guča!“ Dušana Milića (zajedno, do kraja 2006, ova dva filma nije videlo ni 150 hiljada gledalaca na teritoriji čitave države!)? Jer, bez suštinske i veoma odane podrške matičnog gledališta ovdašnja kinematografija ima veoma male šanse da opstane, a upravo ono je ove jeseni toliko zaprepašćujuće propustilo da podrži njenu malu i hrabru renesansu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari