U carstvu pornografije 1

Medijski gigant HBO u ponedeljak u 20 sati predstavlja na svom kanalu još jednu TV seriju o kojoj će se mnogo pričati, a posvećena je zlatnom dobu američke porno industrije.

Reč je o ostvarenju „Hronike Tajms Skvera“ odnosno „The Deuce“. Autori serije su DŽordž Pelekanos i Dejvid Sajmon („Žica“). Serija, sa DŽejmsom Frankom i Megi DŽilenhal u glavnim ulogama, prati priču o legalizaciji i postepenom usponu porno industrije na njujorškom Tajms skveru, od početka 1970-ih do sredine 1980-ih, istražujući taj turbulentni svet na samim počecima onoga što je kasnije postalo američka seks industrija vredna milijarde dolara.

Sve počinje kada se Blizanci Vinsent i Frenki Martino – jedan barmen sa dvoje dece i svojeglavom suprugom u Bruklinu, drugi nestašan kockar u dugovima mafiji – nađu na grubom i okrutnom Tajms Skveru 1971. godine. Dok Vinsent smišlja na koje načine da poboljša svoju situaciju i isplati dugove svoga brata, putevi mu se ukrštaju sa ostalim sredovečnim stanovnicima ovog čuvenog mesta – uključujući i veteranske prostitutke Kendi (Megi DŽilenhal) i Ešli (DŽjemi Numan), mlade uličarke Darlin (Dominik Fišbek) i Lori (Emili Mid) skupa sa slatkorečivim makroima Sisijem (Geri Kar), Lerijem (Gbenga Akinagbe) i Rodnijem (Klif Smit / Method Man) – dok su njihovi poslovi pod ne tako budnim okom njujorške policije. U međuvremenu, studentkinja Univerziteta u NJujorku Ebi (Margarita Levieva) navodi prijatelje da kupuju amfetamine na ulici, pa završava u policijskoj stanici Tajms Skver.

Zasigurno će se ovom TV ostvarenju tek govoriti. Na internetu se već o njemu uveliko raspravlja. Tako je na sajtu bosonoga.com objavljen odličan tekst „Pornićarenje na bodlerovskom nivou“ u kome autor Saša Karanović konstatuje da se u ovoj seriji, poput prethodnog dela dvojice autora – kultne „Žice, zapravo ispituju društveni uzroci i posledice pornografije, štaviše veza pornografije i kapitalizma.

„Postoji li veće jezgro vizuelnih uticaja na današnju kulturu od pornografije? Postoji li korpus tjelesne vizuelnosti koji snažnije djeluje na način na koji se tijela oblikuju, operišu, kreću, oblače, način na koji jebemo i bivamo jebani, na koji žudimo i uslišavamo žudnje? Naravno, Sajmona ne zanima pornografija samo na njenom vizuelnom nivou. Kao i sa socijalnim strukturama „Žice“, on hoće da zna kakva je veza kapitalizma i pornografije, i u kakvom istorijskom vrtlogu su se sreli.

Kako reče jedan od likova, riječ je o objektivizaciji tijela – tretiranju tijela kao objekta. Nadzirati i kažnjavati, imati i biti, kurva kao proizvod i proizvođač. Ultimativna slika kapitala – prodavac i proizvod, sve u jednom. Nije ju džaba Bodler smatrao svojom saputnicom i ikonom modernosti.“

Opisujući učinak glumaca u seriji, Karanović još kaže: „Čak i DŽejms Franko, koji – kako bi od njegove krnje ambicije i očekivali – igra blizance, a la „Mean Streets“ Kejtel i De Niro likove, nije toliko DŽejms Franko. Poništen je u prljavom poštenju niskomimetičnog NJujorka, i ni trun njegove holivudske laži ne preživljava. Daleko je od pseudointelektualnih težnji svog grada, svojih ekranizacija Foknera, svojih prizivanja DŽejmsa Dina i komičarskih metatrenutaka. Kad i on radi, kad oba Franka rade, uz Megi DŽilenhol u liku bodlerovske kurve-majke-svetice, ne možete ni zamisliti koliko radi Sajmonova ekipa iz „Žice“, uz par logičnih dodataka. Geri Kar kao prešarmatno brutalni svodnik (da, istinitije zvuči od „makro“) Si Si, pa veteran „Žice“ Gbenga Akinagbe kao Leri Braun, pa Metod Men (Method Man) kao, u suštini, Metod Men… Pornićarenje na nivou.“

Reakcije javnosti na seriju „Hronike sa Tajms skvera“ neće biti ravnodušne. Sasvim sigurno je da će izazvati ozbiljnu društvenu debatu. Videćemo koji će biti njen ishod. U Americi je to već uobičajena praksa. U svojoj odličnoj knjizi „Televizijske serije budućnost filma“, koju je objavio Clio, Žan Pol Eskenazi objašnjava mehanizam po kome stvari kad su u pitanju serije, ali i štošta drugo, funkcionišu u američkom društvu. On piše: „S obzirom da je u SAD kulturno stvaralaštvo nosilac američkih vrednosti, načela i ideja, na njega se gleda ozbiljno, iako prvenstveno ima ulogu da pruži zadovoljstvo. Ne treba ni malo da čudi što se neprestano analizira verodostojnost, značaj ili prihvatljivost reprezentacija u kulturnom stvaralaštvu. Serije nisu izuzetak. Podsetimo se nekih primera. Već šezdesetih godina prošlog veka grupa ljubitelja naučne fantastike ustaje u odbranu serije Zvezdane staze, koju televizijska mreža samo što nije ukinula. Od tog trenutka ova serija postaje inspiracija za druge serije, filmove, romane, fanzine, često liberalne, maštovite i inventivne. U sledećoj deceniji, konzervativna Amerika biće podozriva prema otvorenom prikazivanju „najcrnjih“ predrasuda u seriji Sve ostaje u porodici i nateraće ljude iz mreže da nadgledaju njenu produkciju. Deset godina kasnije, glumac hispanskog porekla iz serije „Plavci sa Hil Strita počinje da smatra lik koji tumači predstavnikom svoje za jedinice. Feministkinje koje se zalažu za realistično predstavljanje problema žena podržavaju autore i televizijsku mrežu da nastave rad na ovim temama, započet u seriji Kegni i Lejsi. Početkom devedesetih godina prošlog veka predstavnici pravosudnih organa zabrinuti su zbog načina na koji su prikazani u seriji Red i zakon i ispituju odgovorna lica, a jedan glumac čak zbog toga biva i otpušten. Predstavnici verskih zajednica pokušavaju da izdejstvuju zabranu emitovanja NJujorških plavaca koje drugi, pak, vatreno brane. Serije Seks i grad i Očajne domaćice izazivaju brojne rasprave i kontroverze o budućnosti feminizma. Mogli bismo spomenuti i druge slučajeve, na primer kritičara DŽefa Grinfelda, koji tvrdi da je serija Kolumbo zasnovana na klasnoj mržnji smatrajući da poručnik juri svoje bogate protivnike isključivo iz ljubomore. Drugi primer je epizoda serije Bostonsko pravo, „Vrhovni sud“ (emito vana u aprilu 2006. godine), u kojoj se Alan Šor pojavljuje pred najvišom sudskom instancom u Americi. U svom obraćanju sudijama on ih optužuje da su pretvorili Vrhovni sud, koji bi trebalo da je posvećen zaštiti prava i slodode, u majstora za diskriminaciju, zaštitnika vladinih interesa i slugu biznismena. Optužbe su toliko teške da su se prave vrhovne sudije osetile pogođenim. Neke od njih pozivaju Dejvida Kelija na razgovor kako bi ga ukorili. Usled toga, nije čudno što producenti serija često dovode svoja dela u vezu s društvenim, političkim i ekonomskim dešavanjima. U njihovoj tradiciji jeste da se kulturni i politički život ne mora razdvajati.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari